Ako krenete iz Cape Towna prema Du Toitskloof planinama, proći ćete kroz tunel koji prolazi kroz jednu od planina. Vožnja tunelom razlikuje se od vožnje na otvorenoj cesti. Brža je i sigurnija, od recimo stare, krivudave ceste koja vodi prema vrhu planine. Kada bismo išli na odmor, uvijek bismo išli tim putem.
Kad smo bili djeca igrala sam se s braćom i sestrama igricu u kojoj bi onaj koji prvi ugleda kraj tunela trebao viknuti: “Vidim svjetlo!”. Nedavno sam se s mamom vozila kroz taj tunel i sjetila sam se te dječje igrice. Rekla sam joj i dobro smo se nasmijale, prisjećajući se koliko smo ozbiljno shvaćali tu igru. Počela sam razmišljati o podrijetlu te igrice i nisam se mogla sjetiti tko ju je prvi izmislio. “Ja sam je izmislila,” reče mama. “Kada smo prvi put prolazili kroz tunel, svi ste bili nervozni, pa sam vam rekla da gledate naprijed i igrate igru. Kada god biste se usredotočili na nju, zaboravili biste na zagušljivu vožnju kroz mrak, i s vremenom je prolazak kroz tunel postao jedan od vaših najomiljenih dijelova putovanja.”
Ne vjerujem da bih ikad pomislila da je strah potaknuo izum te igre. Sjećam se samo kako smo se zabavljali u tunelu, čekajući na svjetlo. Kad mi je mama rekla kako je do toga zapravo došlo, nisam mogla a da ne primjetim snagu analogije.
Kada ste na najmračnijem, najzagušljivijem i najneudobnijem mjestu, gotovo je glupo ili banalno reći nešto poput: “Uvijek postoji zraka svjetla na kraju svakog mračnog tunela.” No, to je istina. Možete se prepustiti strahu i brizi koji proizlaze iz fokusiranja na “trenutačno” stanje teške situacije i propustiti “i onda” dio. Ali nije li to glupo kada sigurno znate da svjetlo dolazi i da imamo obećanja na koja se možemo osloniti – čekat ćemo na našeg Boga i On će nas spasiti! 1
Vjerujem da mi usredotočenost na svjetlost daje moć da promijenim naziv “vrijeme tjeskobe” u “vrijeme nade”. Znajući da mračni tunel ima svoju svrhu, željno iščekujem prekrasno svjetlo na kraju.
- Izaija 25:9. ↑