Sjećam se da sam kao dijete naučio napamet Poslanicu Hebreja 11, u kojoj je detaljno opisano nekoliko jezivih načina za umrijeti. “Bili su kamenovani, mučeni, prepiljeni, pomriješe posječeni od mača. Obilazili su u ovčjim runima, u kozjim kožama, u oskudici, u nevolji, u sramoti. Svijet ih nije bio dostojan. Potucali su se po pustinjama, gorama i pećinama i po zemaljskim rupama.” 1
Ponekad se pitam da li smrt stvarno boli? Slabić sam i teško podnosim bol te sam odlučio da ako već moram umrijeti jednoga dana onda će to biti na najlakši mogući način. Naime, ne želim osramotiti Boga i biti pravi mekušac.
Danas se s osmijehom prisjećam svojih dječačkih briga. Uvidio sam da mi je oduvijek nedostajalo hrabrosti. Prije neki dan, pišući ovaj članak pogledao sam što zapravo znači hrabrost. Riječ hrabrost potječe iz latinskog no, danas se uveliko koristi u francuskom jeziku. Cœur(kuraž) znači smionost, odvažnost, neustrašivost.Jedna internetska stranica navodi da je izvorna francuska riječ značila “srce, najdublji osjećaj, ćud.” U srednjovjekovnom engleskom ta je riječ opisivala nešto “što je bilo na nečijem umu”, iz čega proizlazi da je hrabrost također i bijes, ponos, pouzdanje, požudnost tj. bilo kakva sklonost ili težnja.2 Danas je hrabrost definirana kao “mentalna ili moralna snaga koju netko treba kako bi učinio neki poduhvat, ili ustrajao u nečemu, suprotstavio se opasnosti, strahu ili poteškoći.” 3
U Bibliji postoje nebrojene priče o muškarcima i ženama koje su učinili junačka djela. Poslanica Hebrejima 11 nabraja mnoge od tih hrabrih ljudi. “I što još da kažem? Ne bi mi dostajalo vremena kad bih stao pripovijedati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, Samuelu i prorocima. Oni vjerom pobijediše kraljevstva, učiniše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše ognjenu silu, utekoše od oštrica mača, ojačaše od slabosti, postadoše junaci u boju, rastjeraše tuđe vojske.” 4
Čitajući tu listu, izvor riječi hrabrostpoprima dublje značenje. Naime, njihova su srca bila na pravom mjestu. Zajedničko im je bilo da su svi imali isti izvor hrabrosti.
Podsjetimo se i na priču o tri hrabra hebrejska dječaka kojima su rekli da se moraju pokloniti zlatnom kipu ili će biti bačeni u užarenu peć. Ti su dječaci ostali dosljedni svojim vjerskim uvjerenjima i odbili su poslušati tu zapovijed. Sidrah, Misah i Abdenago su mislili da govore svoje posljednje riječi kada su se obratili kralju:
“‘Nabukodonozore, ne treba nam da ti odgovaramo na to! Jer evo, naš Bog, kojega poštujemo, ima moć da nas izbavi iz ognjene užarene peći. On će nas, kralju, osloboditi iz tvoje ruke! Ako li to ne učini, znaj, kralju, da mi ni tada ne ćemo poštovati tvoje bogove i ne ćemo se pokloniti zlatnome liku što si ga podigao!” 5
Čitao sam taj zapis u sigurnosti svoje kuće, odijeljen od tih prizora tisućama godina, no snaga njihova vjerovanja još uvijek je jasno odzvanjala u njihovim riječima. Dječaci nisu nimalo oklijevali niti su pokušavali da se dogovore o manjoj kazni. No, da bismo razumjeli tu hrabrost moramo se malo vratiti u prošlost. Ne vjerujem da su im roditelji ikada rekli: “Jednoga ćete dana biti izvedeni pred strašnog kralja, i tamo će biti užarena peć, i morat ćete se pokloniti kipu ili umrijeti. Kad se to dogodi ne zaboravite izabrati peć.”
Umjesto toga mislim da su im govorili: “Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom!” 6 i “Ime je Gospodnje tvrda kula; pravednik uteče u nju i sakriven je.” 7
Njihovi roditelji nisu mogli znati budućnost svojih sinova i kada će se naći u situaciji u kojoj će im biti potrebna hrabrost. No, jednu su stvari mogli kontrolirati – ono što su pohranjivali u njihova srca. “Svom brižljivošću čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život!” 8
Možda trenutačno nismo suočeni sa sličnom opasnošću, no prije ili kasnije svi ćemo iskusiti emocijonalnu ili mentalnu poteškoću neke vrste i tada će nam moralna hrabrost biti potrebna – da bismo učinili pravu stvar. U tom će trenutku ono što je bilo pohranjeno u naša srca izaći na vidjelo dana i odrediti razinu naše hrabrosti.
Svatko voli priču o nekom junaku. No, u pravom životu mi nismo ti koji odlučuju hoćemo li imati prigodu učiniti neko veliko junačko djelo – spasiti nekoga ili spriječiti neku katastrofu ili tako nešto. Mi pak kontroliramo samo ono što stavljamo u svoje srce i tako se možemo pripremati za životne trenutke koji su veći od samog života, kao i za one svakodnevne trenutke koji od nas zahtijevaju određenu dozu hrabrosti.