Nebrojene priče i prispodobe govore o skromnim počecima koji su se na kraju pretvorili u velike uspjehe. Ovo je moja priča o malim počecima.

Opaska jednog neznanca navela me je na razmišljanje o promjeni smjera u humanitarnom radu u kojem smo sudjelovali u to vrijeme. Rezultati su bili ispod naših očekivanja. Činilo nam se da smo se uzaludno trudili, što je bilo posebno frustrirajuće, a stvari su se mijenjale nagore.

Nisam imala pojma što smo točno trebali promijeniti, ali jednog dana, kada sam to najmanje očekivala, srela sam nekoga i taj je susret bio početak nečega novoga. Čekajući u redu ispred ureda započela sam razgovarati s čovjekom koji je stajao do mene. Poduzetnik iz Afrike, s ljubavlju je govorio o svojoj zemlji, ljepoti njezine prirode, ljudima, ali i o socijalnoj neuravnoteženosti i siromaštvu.

Kada sam se kasnije prisjetila tog susreta, shvatila sam da je tada u „plodnom” dijelu mogu uma bilo posijano sjeme. Isprva, bio je to samo mali “osjećaj,” ali nakon malo razmišljanja, ideja je počela nicati. Ubrzo potom, ta se ideja pretvorila u plan, isprva zastrašujući, ali zanimljiv, pogotovo jer bih se trebala preseliti i promijeniti svoj način rada. Nakon što sam predala sve Bogu u molitvi, savjetovali smo se i plan je počeo poprimati jasnije obrise. Onda smo prešli s riječi na djelo. Malim i bojažljivim koracima krenuli smo u smjeru koji nam je pokazao Krist. I tako je počela faza stabilizacije na nepoznatom području.

Prvo smo ustanovili zajednice u jednoj afričkoj zemlji. Tijekom tog razdoblja naša su vjera, odlučnost i strpljenje bili na kušnji. Naišli smo na mnogobrojne izazove i prepreke koje smo trebali prebroditi. Konačno, nakon dosta godina pokušaja i pogrešaka, osnova trajnog humanitarnog projekta poprimila je svoj oblik.

Gledajući unatrag na velika postignuća koja su započela s onim malim osjećajem, s ponosom mogu reći da je naš projekt izdržao test vremena i da sada slavi 27.godišnjicu postojanja i rada s marginaliziranim skupinama. Od onih prvih, sramežljivih koraka i malih početaka, tisuće siromašnih obitelji primilo je našu pomoć, odbačenoj djeci je omogućeno obrazovanje, a potom i mogućnost zaposlenja, i bezbrojni životi promijenili su se na bolje.

Naučila sam da ne smijem podcjenjivati snagu misli ili nove ideje, i da nastavim sanjati jer upravo taj san može odvesti do novih i većih stvari. To me podsjeća na priču koju sam nedavno pročitala.

Prva “kočija bez konja” izgrađena je 1769. godine, a izgradio ju je Francuz Nicholas-Joseph Cugnot. Bila je to ogromna parna kočija na tri kotača, a kretala se zastrašujućom brzinom od 3.6 km po satu.

U ono vrijeme nitko nije mogao ni zamisliti da će Cugnotova “kočija bez konja” biti nekome korisna. Bila je vrlo skupa, užasno bučna i sporija čak i od stare, islužene rage. No ta je “kočija bez konja” predstavljala početak revolucije. Ponekad se moramo podsjetiti da skromni počeci nisu nimalo loši. Mala, pomalo luckasta ideja, može biti početak vizije koja će nas odvesti do velikog uspjeha.

Isus je ovako naglasio važnost malih stvari, i kako se one mogu pretvoriti u velike stvari:

“Kraljevstvo je nebesko poput sjemena gorušice koje je netko uzeo i posijao na svojoj njivi. Ono je jedno od najmanjih sjemena, ali, kad izraste, jedno je od najvećih biljaka u vrtu. Ono izraste u stablo pa dolaze ptice i gnijezde se u njegovim granama.” Potom im je ispričao još jednu usporedbu. “Kraljevstvo je nebesko poput kvasca koji je žena uzela i pomiješala s tri mjere brašna dok sve ne ukvasa.” 1

Slijedite Božje “šapate” u svom srcu i ostanite u vezi s Njegovim planom za vaš život, i ono što se naizgled čini nemogućim može postati stvarnost.


  1. Evanđelje po Mateju 13:31–33 SHP