Svi iskušavamo stvari u životu koje na nama ostavljaju traga i bez obzira da li su ti ožiljci fizičke ili emotivne prirode, često ih nastojimo sakriti iz straha što će drugi misliti o nama. Ti ožiljici mogu biti osjećaji srama koje nastojimo prikriti, kao povrede iz prošlosti, nutarnja previranja s kojima se suočavamo, fizičke mane na koje se ne ponosimo itd. Kroz život sam naučio da nas otvorenost i iskrenost o tim ožiljcima oslobađaju duhovnih okova. Ovdje ću “podijeliti” s vama nekoliko svojih ožiljaka kojih se više ne sramim.
Prije nekoliko godina, nakon glazbenog programa kojeg smo održali za studente jednog fakulteta, pristupila mi je jedna djevojka i rekla mi da je zaista uživala u programu. Potom me je zamolila da skinem naočale kako bi vidjela moje oči. Njezina molba me je potpuno iznenadila.
Odkad znam za sebe, nosim naočale kada se družim s ljudima. Iako se ne sramim što sam slijep, nikada prije me nepoznata osoba nije zamolila da vidi moje oči. Bio sam malo uznemiren. No rekao sam si, Nije to ništa strašno. Sigurno je nikada više nećeš sresti.
Skinuo sam naočale i pripremio se za njenu reakciju. A ona je jednostavno rekla: “Imaš prekrasne oči i nema potrebe da ih kriješ.” Nikad je ponovno nisam sreo, no nikada neću zaboraviti te njezine riječi.
Nakon nekoliko godina upoznao sam curu, preko interneta, koja mi s vremenom postala djevojka. Nismo živjeli u istom gradu i ispočetka smo se družili samo u virtualnom svijetu, a onda sam nakon nekog vremena odlučio da je pozovem preko Skypa. Isprva smo se samo čuli, jer mi jednostavno nije palo na pamet da uključim kameru u svoj poziv. Kada mi je predložila da se i vidimo, pristao sam, iako moram priznati da sam bio poprilično nervozan.
Prije poziva, onako iz navike, stavio sam naočale. Navikao sam se, i tako sam bio opušteniji, smireniji, naročito prije nastupa. Želio sam ostaviti dobar dojam, no na moje zaprepaštenje nakon predstavljanja i upoznavanja, rekla je: “Nadala sam se da ću vidjeti tvoje oči.”
Ovog puta bio sam stvarno nervozan. Zaista mi je bilo stalo do njezinog mišljenja. No, znao sam da će taj trenutak kad tad doći pa ga stoga nisam želio odlagati za kasnije.
Kada sam skinuo naočale imao sam osjećaj kao da me netko pregledava i ocjenjuje. “Imaš zaista lijepe oči! Ne trebaju ti naočale kada razgovaraš sa mnom.”
Nedavno sam čuo kratku, ali dirljivu priču koja jasno pokazuje vrijednost određenih ožiljaka – podsjetnika na nešto određeno. Priča govori o dječaku kojeg je napao krokodil dok je plivao u obližnjem jezeru, blizu svoje kuće. Vrištao je iz sveg glasa dok ga je neman nastojala povući u vodu. Njegova je majka, začuvši zapomaganje svog sina, istrčala van i zgrabila ga za ruke. Vukla je iz sve snage. Njezini nokti zarivali su se u njegovo tijelo. A onda im je u pomoć priskočio susjed, koji je čuo dječakovo zapomaganje i iz pištolja ubio krokodila.
I dok se dječak oporavljao posjetio ga je novinar lokalnog lista. Zamolio ga je da mu pokaže ožiljke koje je dobio od krokodilovog ugriza. Dječak je zavrnuo nogavice hlača i rekao: “Ali ovo su ožiljci koje biste trebali vidjeti,” i zavrnuvši rukave košulja pokazao mu je ožiljke koje su ostavili nokti njegove majke. “Ove ožiljke imam jer moja majka nikad nije odustala od mene.”
I Isus je imao ožiljke. Čak i nakon svog nadnaravnog uskrsnuća još uvijek je imao ožiljke od klinova na Svojim rukama i rupu od koplja na jednoj strani tijela. Iako je mogao jednostavno izbrisati te tragove svojih muka odlučio ih je zadržati, i pokazati ih svojim sljedbenicima, kako bi im dokazao da je On stvarno bio taj koji je uskrsnuo, kao što je to i obećao.
Dakle, ako se Isus ne srami Svojih ožiljaka, zašto bismo se mi sramili svojih? Kada odlučimo pokazati, a ne skrivati svoje ožiljke, Božja svjetlost i ljubav sjati će kroz njih i utjecati na živote drugih. “Tako neka svjetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca na nebesima.”1
- Evanđelje po Mateju 5:16 ↑