Božić 1984. godine, bješe naš treći Božić izvan Europe. Zabačeno selo u istočnoj Indiji u koje smo se doselili kao volonteri postalo je naš drugi dom. Ispočetka nam je bilo teško naviknuti se na potpuno drugačiju kulturu i klimu, no nakon nekog vremena zavoljeli smo prekrasne ljude ovoga sela te smo objeručke prihvatili nove zvukove, okuse i mirise. Naročito me je veselio odlazak na mjesnu tržnicu koja je cijele godine obilovala sočnim mangom, bananama, papajama, nangkom, limunom i drugim egzotičnim voćem.
Jednog smo dana na tržnici ugledali štand s prekrasnim jabukama i “paprenom” cijenom! Objasnili su nam da su jabuke upravo stigle sa samog sjevera zemlje, te da su zato i bile tako skupe.
Podsjetile su me na moje djetinjstvo. Božić je vrijeme kada naviru sjećanja i uspomene iz prošlosti. Najstarija kćerka, koja je bila sa mnom toga dana, kao da je čitala moje misli: “Bilo bi tako lijepo imati jabuke za Božić,” rekla je u jednom trenutku.
I tako se rodila ideja za naše božićno iznenađenje. Muž i ja smo cijelo večer zamotavali male kartonske kutije ispunjene keksima, orasima i…velikom, crvenom jabukom!
Uskoro je osvanulo i božićno jutro. Djeca su uzbuđeno počela otvarati svoje kutijice. Ugledavši jabuke počela su skakati i vrištati od sreće! Uživali smo u dječjem ushićenju, a i u svojim jabukama, pošto smo i mi, roditelji dobili svaki po jednu.
Nakon nekoliko godina vratili smo se u Europu i iako smo od tada uživali u mnogim jabukama, nikada nećemo zaboraviti onaj skromni Božić i duboku zahvalnost kada smo na poklon dobili onu jednu, sjajno crvenu jabuku.
Neka nam Bog pomogne da uvijek pronađemo jednostavan, skroman razlog da budemo zahvalni, ne samo za vrijeme Božića već tijekom svakog dana u godini.