Božić je za mene uvijek predstavljao nešto novo i ta se definicija mijenjala s godinama. Kada sam bila mala Božić je predstavljao poseban obiteljski blagdan, božićnu priču u nedjeljnoj školi, pješačenje po snijegu od škole do kuće, smeđu papirnatu vrećicu s velikim Jaffa narančama, tucanje oraha, i novu knjigu za čitanje.
Nakon primanja Isusa za svog Spasitelja, Božić je za mene postao vrijeme dijeljenja poruke o Njegovom rođenju i širenje dobre volje.
Onda sam se udala i dobila djecu i Božić je za mene postao nova obiteljska tradicija koja se sastojala od ukrasa, kupnje darova i poklanjanja, i obilnih božićnih večera, u toplom obiteljskom ugođaju.
Svi su ti prošli božići probudili tople uspomene u meni i kao što je to Norman Vincent Peale jednom tako prikladno rekao: „Razmišljanje o proteklim božićnim blagdanima je kao mahanje čarobnim štapićem nad mojim svijetom – sve odjednom postaje nježnije i ljepše.
Međutim kada se stanje u mojoj obitelji promijenilo (razvela sam se, a potom su i djeca otišla svojim putem) iskusila sam što znači prazna kuća i kako je biti sam u kući na Božić. Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na sve to.
Prvo božićno jutro u malom stanu. Probudila sam se u ukrašenom, no tišinom ispunjenom domu. Tog sam poslijepodneva trebala ići u posjetu roditeljima moje snahe te sam se digla kako bih pripremila neki prilog za večeru koju su organizirali. Također sam trebala ponijeti i darove koji su bili ispod moje jelke. Bio je to prvi Božić koji nisam slavila doma, okružena djecom i unucima te sam se borila protiv osjećaja odbačenosti i usamljenosti koji su me najednom preplavili.
Vrijeme koje sam provela s njima tog poslijepodneva bilo je zaista krasno. Uživala sam u društvu svoga sina, unuka, i obitelji njegove supruge. Bilo je lijepo… sve dok nisam trebala poći kući, natrag u prazan stan. Osjećala sam se mizerno, sama u autu, a kada sam došla kući, u svu onu prazninu suze su same počele teći.
Sjedeći tako u dnevnoj sobi ispunjenoj tišinom uzela sam u ruke božićnu knjigu koju sam dobila na dar. Listajući je, razmišljala sam o Isusu i kako je On napustio svoj dom u nebesima da bi donio ljubav i nadu ovom svijetu. Shvatila sam da sigurno nisam bila jedina usamljena duša tog Božića. Obrisala sam suze i odlučila nazvati stariju ženu koju sam upoznala prije nekog vremena. Kroz razgovor sam saznala da je i ona bila sama te da ju je moj poziv jako obradovao. Nazvala sam i svoju drugu djecu, i čula da niti oni nisu imali „savršeni“ Božić. Osjećala sam se bolje nakon što sam „posegnula“ prema drugima te sam odlučila da ću i sljedećeg Božića učiniti isto to.
Od toga vremena svaki je moj Božić bio drugačiji. Jednog sam blagdana volontirala i provela svoje vrijeme pomažući nekolicini starijih ljudi. Ukrasila sam njihove domove i božićna drvca jer sami to više nisu mogli činiti. Potom sam zajedno sa svojim unucima ispekla kolače i odnesla ih susjedima koje skoro nitko nije posjećivao. Moji pozivi također su puno značili ljudima koji su živjeli daleko i koje nisam mogla vidjeti.
Mnoge se stvari događaju u životu. Možda ćete i vi jednog dana ostati sami na Božić jer su se djeca odselila, razveli ste se ili vam je supružnik preminuo. Nije se lako prilagoditi i ponekad ćete pustiti i koju suzu zbog toga. Iako okolnosti nisu uvijek iste, ostati sam za Božić ne treba biti negativno iskustvo. Čak i kada smo usamljeni nismo nikada potpuno sami zato jer je Isus s nama. I kada posegnemo prema drugima i damo im dio sebe, ispunjenost i radost vratit će se nama.