Trudila sam se ne misliti o Božiću, nadajući se da taj dan nikad neće ni osvanuti. Molila sam Boga da se pojavi anđeo koji bi sredio sve nevolje koje su me tištile. Čak sam se pretvarala da je to samo jedan običan, normalan dan, ništa naročito, a sve to u nadi da će moja samoća nestati. No, nisam mogla izbjeći stvarnost – Božić je bio svuda oko mene, a ja sam bila sama. Nije bilo nikoga s kim bih mogla razgovarati i nasmijati se ili kome bih mogla poželjeti sve najbolje. Iz minute u minutu postajala sam sve depresivnija, a toga sam se najviše bojala.
Pokušala sam se prisjetiti nečega lijepoga, ne bih li razvedrila samu sebe. Tada mi je na pamet pao moj učitelj vjeronauka. Bio je bezbrižan i dobroćudan čovjek koji je puno vremena provodio sa nama djecom. O, kako nas je samo mogao zabaviti. Rekao bi nam da je Isus radost njegovog života i da Ga samo trebamo uzeti sa sobom.
Bi li to “upalilo” danas? pomislila sam na tren. Bila sam sama i nitko ne bi uočio nikakvu razliku. I tako sam odlučila zamoliti Isusa da bude moj prijatelj tijekom dana.
Bili smo nerazdvojni. Popili smo vruću čokoladu grijući se pored vatre, a potom smo prošetali ulicama grada. Razgovarali smo o ljepotama svijeta, smijali se i mahali prolaznicima. Kao da sam čula Njegov glas i doslovce osjetila Njegovu ruku oko svog struka. Nečujnim šapatom rekao mi je da me voli i da će uvijek biti moj prijatelj. U dubini svog srca osjećala sam da nikada više neću biti sama.
I kada sam se tog Badnjaka povukla na počinak, bila sam sretna, mirna i zadovoljna. Možda ovo izgleda čudno, no s druge strane uopće nije. Provela sam dan s Isusom i nadam se da su i drugi imali sretan Božić kao i ja.
Nisam sama, pomislih. Nikada zapravo nisam bila sama. I to je poruka Božića. Nikada nismo sami. Ni kada je noć najmračnija, niti kada je vjetar najhladniji, niti kada je svijet ravnodušan kao nikada ranije. Ovo je još uvijek razdoblje koje je Bog izabrao. —Taylor Caldwell (1900.–1985.)