Nekoliko sam godina bio član kazališne skupine koja je često izvodila alegoričnu priču “Čovjek koji je sadio drveće.” Priča govori o Elzéardu Bouffieru, starom pastiru koji je čuvao ovce i sadio stabla. Sadeći drvo po drvo pošumio je veliku pokrajinu u Južnoj Francuskoj. Po ovoj je priči snimljen i istoimeni srednjometražni film, koji je osvojio brojne nagrade, među kojima i prestižnog Oscara 1987.godine. Po njoj je također nastala i poznata lutkarska predstava, a od svog prvog izdanja Jeana Giona 1953.godine potaknula je i mnoge da učestvuju u projektima sadnje stabala.
Jadav Payeng počeo je sadnju drveća 1979. godine, na otoku Majuli na rijeci Brahmaputri, u indijskoj državi Assam. Zbog nedostatka niskog raslinja i drveća rijeka Brahmaputra izlijeva se svake godine i nanosi ogromnu štetu žetvama, domovima i gospodarstvu. Jadav je odlučio transformirati goli otok sadnjom stabala, i to je područje danas ogromna šumska prašuma, od 1360 rali, veća od Centralnog parka u New Yorku.
Ta su drveća pomogla cijeloj regiji. Poljoprivreda se obnovila, poplave su prestale, divlje životinje kao što su nosorozi, slonovi i tigrovi odabrali su džunglu za svoj dom. Jadav Payeng ima viziju i za budućnost. Želi naime uvrstiti ekologiju u školsko obrazovanje i pomoći svakom studentu da zasadi svoje drvo i brine se za njega.
No, nije mu bilo lako. Godinama se morao boriti proti pohlepnih lovokradica, korumpiranih političara i drvosječa. Rekao je: “Ne znam što točno dobivam iz svega ovoga, ali sretan sam kad sadim drveća i nastavit ću s time sve dok ne umrem.”
Wangari Maathai iz Kenije, također je mijenjala svijet. Ova kenijska aktivistica, dobitnica je Nobelove nagrade za mir 2004.godine, za doprinos održivom razvoju demokraciji i miru. Također je poznata i po obnovi okoliša i prevenciji erozije tla.
Kao tinejdžerica Wangari je pohađala misionarsku školu i aktivno radila u klubu Marijine legije, čiji su članovi dragovoljno sudjelovali u lokalnim poljoprivrednim projektima, pod sloganom “Služenje Bogu započinje služenjem bližnjemu.” U ranim dvadesetim dobila je stipendiju za studije na Sveučilištu u Pittsburghu. Tamo je upoznala aktiviste koji su nastojali riješiti problem gradske zagađenosti i uvidjela je da njihov rad ima značajan utjecaj na kvalitetu zraka i života u gradu i okolini. Odrastao sam tada u Pittsburghu i osobno mogu posvjedočiti da je to istina i da je zahvaljujući njihovom radu zrak doista bio čistiji.
Nakon povratka u Keniju, Wangari je nastojala poboljšati životne uvjete tamošnjih žena. Osnovala je pokret Zeleni pojas kako bi pomogla ženama da postanu neovisne uzgajajući sadnice iz domaćeg sjemena. Ljepota njezinog projekta leži u jednostavnosti. U svojoj knjizi Nepokorena rekla je: “Rekla sam i lugarima i ženama da nikome ne treba diploma da zasadi stablo.”
Njezin pokret Zeleni pojas cvjetao je kroz međunarodnu suradnju s organizacijama kao što su Norveško šumarsko društvo, a predstavnici od preko 15-tak zemalja godinama su dolazili i učili kako pokrenuti slične projekte u svojim zemljama i boriti se protiv opustinjavanja, prekomjerne sječe šuma, suše i gladi.
Mnoga su stabla izrasla zahvaljujući tom trudu, i mnogi su projekti bili potaknuti tom inicijativom, kao naprimjer kampanja Billion Tree (Milijarda stabala), program UN-a za zaštitu životnog okoliša (UNEP).
Wangari Maathai preminula je u Najrobiju 2011.godini, u 71.godini života, no njezin se glas čuje i dan danas. U svojoj knjizi Obnovimo Zemlju, izdanoj 2010.godine, jednoj vrsti oproštajnog govora, ona nas potiče na akciju: “Svi se trebamo potruditi i vrijedno raditi kako bismo napravili razliku u našim susjedstvima, regijama, zemljama, i svijetu u cjelini. To znači da moramo udružiti snage i surađivati, kako bismo postali bolji agenti promjena.”
Što pošumljavanje ima s tobom ili sa mnom? Većina nas rijetko sadi drveća, no ne radi se samo o sadnji stabala nego o činjenju onoga što osobno možemo učiniti kako bismo promijenili svijet na bolje. Prvo moramo pronaći naša “stabla,” a zatim ih njegovati i paziti.
Isus bi to možda ovako rekao: “Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji sadi drveća u pustinji i njeguje ih dok ne postanu ogromna šuma koja obogaćuje zemlju, a ona potom donosi plodove.”
Dakle ako ste obeshrabreni svijetom u kojem živite, nemojte se predati! Ponekad se osjećamo beznadno i obeshrabreno zbog naizgled nemogućeg zadatka koji je ispred nas te se počinjemo pitati Tko sam ja? Što ja tu mogu? Ja sam samo običan čovjek, nema smisla ni pokušavati, itd.
Ali ljudi poput Jadava Payenga, Wangari Maathai, ili izmišljenog lika Elzéarda Bouffiera dokaz su da jedna osoba može promijeniti svijet! Možda nećete moći promijeniti cijeli svijet, no možete promijeniti svoj dio svijeta. Počnite od svog srca, svog uma, svog vlastitog života.
Možda će vam se ispočetka činiti kao mali pupoljak, beznačajna mala zelena klica. Kakve to veze ima sa šumom koja nam je potrebna? Pa, to je početak čudesnog novog života. Sjeme će klijati prilično brzo, i s vremenom narasti u veliko i snažno stablo, a jednog dana i u potpuno novi svijet!