Moj se sin Jonathan rodio u malom selu u Indiji, tijekom našeg volonterskog rada u toj azijskoj zemlji. Kao i mnoga indijska djeca odrastao je na riži, i mnogobrojnim vrstama egzotičnog voća i povrća koje je bilo dostupno maltene na svakom ćošku.
U Europu smo se vratili kada mu je bilo nepunih pet godina. Iako vrlo mlad teško se privikavao na novu sredinu i novu hranu. Ispočetka je vrlo sumnjičavo i s gađenjem promatrao tjesteninu na svom tanjuru. Uvijek je sporo jeo, a navikavanje na talijansku kuhinju je jedenje još usporilo tako da se vrijeme objedovanja vuklo puževom brzinom. S vremenom je ipak zaboravio Indiju i uspomene na indijsku hranu polako su izblijedile. Globalizacija tada još nije postojala i u talijanskim trgovinama mogli ste naći samo talijanske poljoprivredni proizvode tj. sezonsko talijansko voće i povrće.
No, jednoga sam dana na moje veliko iznenađenje opazila mango u izlogu novootvorene trgovine. Bio je vrlo skup, no približavao se Jonathanov 11 rođendan i željela sam ga iznenaditi poslasticom koja je u ranom djetinjstvu bila njegovo omiljeno voće.
Kupila sam mango, spakirala ga i pozvala svog sina u šetnju. Zaustavili smo se pored jedne klupe i sjeli. Pružila sam mu poklon govoreći mu da će ga on podsjetiti na prošlost. Polako ga je odmotao. Bez riječi je gledao u mango i činilo mi se kao da je nekoliko sati prošlo.
“Mama, oprosti, ali stvarno se ne sjećam.”
Moram priznati da sam se malo razočarala. “Pa, probaj. Svakako moraš probati. Stvarno si volio ovo voće kada si bio mali.” S istim sumnjičavim pogledom s kojim je prvi put pogledao talijansku hranu, Jonathan je zagrizao mango. Prvo je to bio mali griz, no potom je uslijedio još jedan, pa još jedan. Još uvijek nisam vidjela nikakvu reakciju, a onda odjednom, ugledavši košticu Jonathanovo lice se ozarilo.
“Mama, sjetio sam se! Sjećam se kako je bilo ukusno grickati sjemenke!” Ova je uspomena bila samo jedna od mnogih koje su potom navrle u glavu mog malog mislioca. Pričali smo dugo prisjećajući se mnogih doživljaja i dogodovština.
Cijela ova epizoda s mojim sinom navela me je na razmišljanje. Mislim da je jako važno izdržati još malo kada život na trenutak izgubi svoj smisao. Kao majka, uvidjela sam da što sijemo danas, sutra ćemo i žeti.