Najusamljeniji ljudi su oni koji su često okruženi ljudima no osjećaju da ih nitko ne razumije. Žude za nekim s kime bi mogli podijeliti svoje radosti i probleme, za nekim tko bi se mogao poistovjetiti s njima. Istina je da vas ponekad ni vaš životni suputnik, koji je često i vaš najbliži prijatelj, u potpunosti ne razumije. Naime, svatko od nas ima u sebi “zaključanu” sobu ili dvije, u koju nitko ne ulazi doli nas samih.
Zašto imamo tu želju da nas drugi razumiju? Zašto postoji žudnja da s drugom osobom podijelimo svoje radosti i tuge, pobjede i poraze? Zašto kada smo na vrhuncu nitko ne može do kraja ući u naše emocije, niti itko može razumjeti dubinu naših tuga i neke suze uvijek teku u samoći. Zašto je to tako?
Bog nas je stvorio za sebe i On je znao da će nas taj osjećaj izolacije, osjećaj da vas nitko ne razumije “natjerati” da se vratimo u Njegovo naručje. Bog je odgovor na sve i zadovoljni možemo biti jedino onda kada On ispuni tu prazninu, tu žudnju u nama. On nas je takve stvorio. Stvorio nas je za sebe i te ćemo se samoće riješiti jedino kada dopustimo Njemu da ispuni naš život. Na stol našeg srca Bog je stavio natpis na kojem piše: “Rezervirano za Mene.” On zna da ćemo se, kada nas ljudska ljubav razočara okrenuti Njegovoj, božanskoj.
Bog je dovoljno velik da ispuni svaku dušu. On predstavlja savršeno društvo, i nudi idealno prijateljstvo. Nedostatak koji ponekad osjećamo, ta nepotpunost zapravo je potreba za Bogom. Onaj koji nas je stvorio jedini je koji može ispuniti svaku prazninu u našem životu. Nikada se ne trebamo osjećati usamljeno. Isus je rekao: “Ne ću te ostaviti, niti ću te napustiti. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” 1 Dopustite mu da uđe u vaše usamljeno srce i onda će te moći reći kao što je to Isus rekao: “Ali nisam sam, jer je Otac sa mnom.” 2