Rođena sam u Veroni, u gradiću na sjeveru Italije, rodnom gradu Romea i Julije. Svakog bih dana na putu u školu prolazila pored čuvenog balkona s kojeg je Julija zvala svog ljubavnika, i na kojeg se on jednom popeo držeći se za jednu od njenih dugih pletenica. Nedavno sam posjetila Veronu i prošla ponovno pored tog mjesta, no ovaj puta zbog velikog broja turista nisam se uopće mogla približiti balkonu. Primijetila sam da su obližnji zidovi bili prekriveni potpisima brojnih posjetitelja i činilo mi se kao da ih je gradska uprava s vremenom na vrijeme mora farbati kako bi se i drugi turisti mogli na njima potpisati. Ulica u kojoj se nalazi balkon puna je mnogobrojnih trgovina koje prodaju suvenire o ljubavi.
Ne znam što bi Shakespeare mislio o mnogobrojnim adaptacijama njegove priče. Jedno je pak sigurno, nikad nije bila popularnija nego što je to danas. Kada me ljudi pitaju odakle sam moj odgovor im donosi osmijeh na lice i s uzdahom često dodaju: Romeo i Julija.
Kao tinejdžerku privlačila me je tragična priča Romea i Julije. Godinama sam priželjkivala da se i u mom životu pojavi Romeo i ispuni sve želje mog srca, no život i mnogi uspjesi i neuspjesi naučili su me mnogim stvarima u vezi toga.
Nedavno sam naišla na jedan jako dobar citat. “Postoji velika razlika između zaljubljivanja i voljenja. Zaljubljivanje se jednostavno dogodi. Prava ljubav pak zahtijeva znoj, patnju, smijeh, neprospavane noći i davanje samoga sebe. Prava ljubav se ne događa već je vi sami stvarate.”1
Iako volim velike romantične priče naučila sam da je prava ljubav nešto potpuno drugačije. Ona odolijeva zubu vremena. Prava ljubav je davanje, a ne primanje, prava ljubav je dar koji obvezuje. Vratimo se Shakespeareu koji je rekao: “U vjerne ljubavi još nikad nije glatkog tijeka bilo.” 2 Pravi izazov, zar ne?
- F. Roversi ↑
- San Ivanjske noći –A Midsummer Night’s Dream ↑