Rođena sam 1955. godine u radničkoj obitelji. U to se vrijeme Njemačka obnavljala nakon razaranja koja su uništila zemlju u Drugom svjetskom ratu. Krilatica moje obitelji bila je „Stisni zube i naporno radi.“ Život je bio težak, hrane nedovoljno. Moji su roditelji oboje radili, dok smo sestra i ja, skoro svakog popodneva nakon škole, bile same kod kuće. Za razgovor o vjeri i molitvi ili pak o emocionalnim potrebama jednostavno nije bilo vremena.

A onda su mi dijagnosticirali kroničnu bolest mišića koja je deformirala moja leđa. Sama i emocionalno iscrpljena od beskrajnih fizioterapija, osjećala sam se malom i nesigurnom, kao čamac na olujnoj pučini kojeg su ogromni valovi bacali amo tamo.

Negdje u to vrijeme iskra vjere prvi put obasjava moju tamu. Tada sam imala 12 godina i kad god bih pjevala pjesmu Martina Luthera Moćna tvrđava je naš Bog “Ein feste Burg ist unser Gott” (“A Mighty Fortress Is Our God”) tijekom vjeronauka u školi, osjećala sam toplinu u duši i hrabrost da nastavim dalje.

Na sam dan primanja Svete potvrde ili krizme moja je vjera napravila još jedan ogroman iskorak. Dobro se sjećam tog jesenjeg, kišnog dana. U onoj, staroj, kamenoj kapelici molila sam se i pozvala Isusa da uđe u moj život. To je iskustvo ostavilo dubok trag u mom srcu i donijelo mi određenu količinu mira i obnovljeno pouzdanje.

Kasnije sam kao i mnogi mladi ljudi onoga vremena otišla na “hodočašće” kroz zemlje Srednjeg istoka, pa sve do Indije i Nepala, u potrazi za smislom života. Nažalost, nakon skoro dvije godine putovanja s prijateljima, odjednom sam ostala potpuno sama u staroj, oronuloj kamp kućici, u nekom gradiću na sjeveru Indije. Da stvari budu još gore još uvijek sam se oporavljala od teške upale jetre ili hepatitisa. A onda se jednog maglovitog, sivog i turobnog jutra, dogodila jedna vrlo čudna stvar.

Dobila sam sobu u zapuštenom motelu u kojem sam upoznala grupu mladih misionara koji su me otvorili vrata svog doma, i pozvali me da ostanem s njima dok se potpuno ne oporavim. Duboko me je dirnula njihova ljubaznost, predanost i jednostavna vjera.

Nikad neću zaboraviti biblijski stih koji sam čula tijekom prvog jutarnjeg čitanja: “Kraljevstvo je nebesko kao blago što leži sakriveno u polju. Čovjek nađe blago i sakri ga. Tada otiđe pun radosti zbog toga i proda sve svoje i kupi polje.”1 Shvatila sam da moja duša nije bila gladna slave, uspjeha ili bogatstva nego smisaonog života i mira.

Od tada se klupko mog života počelo odmotavati na nevjerojatan način. Iskusila sam mnoge uspone i padove, no dragocjena vjera koju sam pronašla prije svih tih godina pronijela me je kroz svaku oluju. U svakom trenutku sam znala da je Bog uvijek sa mnom i da uvijek ima na umu najbolje interese za mene.


  1. Evanđelje po Mateju 13:44