Markovo evanđelje govori o paraliziranom čovjeku, kojeg je Isus iscijelio. Isus je podučavao u sobi punoj ljudi i prijatelji te osobe morali su napravili rupu na krovu i kroz nju spustiti bolesnog čovjeka u sobu. A Isusove prve riječi bile su: “Sinko, oprošteni su ti tvoji grijesi.”
Neki su se zaprepastili čuvši da je Isus oprostio nekome grijehe, a ovaj je na to nastavio: “Ali znajte da Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe! Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!”
Čovjek ga naravno poslušao. No jeste li se ikada upitali zašto mu je Isus prvo dao oprost? Zar njegova najveća potreba nije bila potreba za ozdravljenjem? Možda to tako izgleda svima nama jer pridajemo veliku važnost tome kako prolazimo u ovom životu, a možda je tako izgledalo i onom paraliziranom čovjeku. Ali Krist, koji vidi cijelu vječnost, znao je da mu je oprost zapravo najpotrebniji.
Ovu sam priču ponovno pročitala prije nekoliko dana, nakon što sam čula da je netko umro. Još je jedna obitelj ostala bez roditelja. Još boli. I moje srce se okrenulo prema Isusu i upitalo Ga, Isuse zašto nas ne ozdraviš sada? Kako možeš dopustiti da budemo toliko slomljeni? Mislim da me svaka tužna vijest pomalo lomi i da je to sasvim u redu. No, pročitavši ovu priču čini mi se da sam neke stvari protumačila na krivi način.
Želim sada biti u redu i to isto želim svim ljudima. Želim ozdravljenje, opskrbu, mir, sigurnost, radost i sve ono što čini život normalnim. Ali Isus je to već učinio kada nam je ponudio oprost od grijeha, baš kao što je prvo ponudio hromom čovjeku ozdravljenje duše, a ne njegovog tijela.
Ove je godine bilo toliko gubitaka u mom malom svijetu što me je prinudilo da ovako razmišljam. Je li moja nada stvarno na nebu ili pak skupljam stvari na ovoj zemlji? Isus je upozorio da će čak i Njegovi sljedbenici imati problema u ovom svijetu, te da ćemo gubiti, umirati i patiti. No nakon tog upozorenja, uslijedilo je obećanje da je On već pobijedio, te da će pomoći i njima da i oni pobijede.
Eto, zato možemo biti radosni i sretni.