Uništila sam naš kombi. Sredina ljeta, najveća gužva, a ja potpuno izgubljena. Promet je bio gust i doslovno smo se vukli cestom. Odjednom sam uočila da je klima uređaj prestao raditi. Stvarno sam loše sreće, pomislila sam. Zaglavila sam se u gužvi i to bez klime. Potom sam učinila nešto što često činim kada stvari ne idu kako treba – gurnula sam naprijed.

Nekako sam uspjela popraviti GPS i doći do mjesta gdje sam trebala pokupiti svoju djecu. Natrag smo krenuli s otvorenim prozorima. Prevalili smo pola puta kada sam čula čudan zvuk. Čak i onaj koji nije imao pojma o autima znao je da nešto nije bilo u redu. Mrak se već spustio i sada smo bili na sporednoj cesti. Znala sam da je sljedeća benzinska crpka bila negdje nekoliko kilometara ispred nas. Stisla sam gas. Na benzinsku smo stigli obavijeni gustim dimom koji se uzdizao ispod poklopca motora.

Ćim su vidjeli “damu” u nevolji, nekoliko muškaraca odmah je priskočilo u pomoć. Uočili su da je moj radijator bio suh, što je značilo da se motor pregrijao i najvjerojatnije i napukao.

Onda mi je jedan dečko pokazao na tabli nešto što se zove termometar. Kazaljka se naprosto “zalijepila” na vrhu, znak da se motor pregrijao. Naučila sam da je mjerač temperature ili termometar pokazivao problem puno ranije nego sam nagazila na pedalu tada već pregrijanog kombija, i vozila još 90-tak kilometara, usred vrućeg, teksaškog ljeta. Ili kako bi to moj suprug rekao: “Sve je ovo moglo biti spriječeno.”

Klimatski uređaj se navodno automatski isključio, jer se auto pregrijao i tako eliminirao funkcije koje apsolutno nisu bile potrebne. I to je trebao biti pokazatelj da je auto “zahtijevao” da ga se pregleda. Da sam se sjetila provjeriti mjerač temperature vidjela bih da se temperatura penjala. Mogla sam se zaustaviti, potražiti pomoć i usuti vode u hladnjak. Ta jednostavna radnja spasila bi naše vozilo. E, sad je bilo kasno.

Svi mi imamo “mjerače” koji nam govore što nam treba – fizički, mentalno, emocionalno i duhovno. Na primjer, kad god sam preumorna boli me uho. Kada sam emotivno i fizički ispražnjena treba mi predah. Svjesna sam naime da moram odvojiti malo vremena za sebe i napuniti svoje baterije.

Potencijalne probleme, koji bi nas mogli skupo stajati, možemo spriječiti tako da se upoznamo s mjeračima i kako ih čitati. U današnjem brzom svijetu naučeni smo da su nam sve informacije, u trenu, na dohvat ruke, putem emaila, sms poruka, Google pretraživanja. Imamo brzu hranu, dobre i brze zabave, brza računala. Naš prijevoz brži je nego ikad, no naša tijela, umovi i duše još uvijek trebaju pravilno punjenje, s vremena na vrijeme.

Mi jednostavno možemo “pući” kao motor na autu, ako ne naučimo kako čitati mjerače u našem tijelu i prilagoditi se novonastaloj situaciji. To vodi prema neželjenim problemima, nesrećama, razorenim prijateljstvima pa čak i do zloćudnih bolesti, temeljenih na stresu.

Isus razumije ljudsku prirodu. Znao je da ćemo se dokazivati i nastojati sami nositi svoje “teško breme.” Što nam je stoga savjetovao? “Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam ja krotak i ponizan srcem. I naći ćete pokoj svojim dušama. Jer je moj jaram blag i moje breme lako.”1

Po Isusu, ne bismo trebali samo gurati i gurati. Kada smo preopterećeni ili pod stresom, trebali bismo se okrenuti Njemu i On će nas odmoriti. Samo malo tekućine u hladnjak automobila i motor neće napuknuti. Mali predah koji nam Isus može dati spasiti će nas da “ne puknemo”.

Ne možemo usmjeriti vjetar, ali možemo podesiti jedra.
Dolly Parton (rođena 1946.)


  1. Evanđelje po Mateju 11:28–30