Zaista sam sretna što radim ovdje misao je koja mi padne na pamet skoro svakog dragog dana. Učiteljica sam u školi koja služi obiteljima iz raznih zemalja. Radim u knjižnici, u kojoj je sasvim normalno vidjeti grupu od četiri studenta, sa četiri različita kontinenta, kako sjede i uče zajedno. Njihovi materinji jezici su različiti kao i njihove vjere. Ujedinjeni narodi bi puno toga mogli naučiti od moje škole.
Vanessa je starija studentica i jednog dana želi imati svoj vlastiti salon. Prvi put sam je srela prošle godine. Bila sam zadivljena njezinim stilom, prijaznošću i samopouzdanjem.
Izbjegla je iz ratom razrušene afričke zemlje i sa svojom velikom obitelji došla u naš grad, u ožujku 2014. godine. Osmero djece, od 9-12 godina. Njezin je otac radio s vremena na vrijeme, no nije mogao dobiti stalno zaposlenje. Mama joj godinama ima zdravstvenih tegobe te ne može raditi izvan kuće. Obitelj dobiva socijalnu pomoć, a podržava je i Vanessa.
Pored škole, koju redovno pohađa, Vanessa svakodnevno provodi nekoliko sati u salonu. Svoju plaću dijeli na tri dijela:
- Jednim dijelom pomaže svojoj obitelji
- Jedan dio štedi za daljnje školovanje.
- Desetinu daje svojoj crkvi.
Jako me je iznenadilo kada sam čula da desetinu odvaja za svoju crkvu.
“To mi je obveza,” rekla je mirnim i tihim glasom koji je otkrivao naglasak njezine domovine. “Kad sam bila mala, majka mi je radila i vidjela sam da odvaja desetinu od svoje plaće, baš kao i moj je otac i unatoč tome nikad nam ništa nije falilo.”
A danas? Upitala sam je da li je ikada došla u napast da prestane davati desetinu zbog životnih poteškoća? Nije me odmah razumijela. “Puno vas je u kućanstvu,” dodala sam. Potvrdno je zaklimala glavom, čekajući da završim misao. “Nekima bi to bilo teško,” nastavila sam. “Otac ti ne može naći stalni posao, zdravlje tvoje majke je narušeno, morala si napustiti kućno ognjište, prijatelje i rodbinu i navići se na novu zemlju.” Stala sam u nastojanju da je uvjerim u njezine nedaće jer sam u jednom trenutku shvatila da ona ne misli da joj je život težak.
“Ponekad bismo doma,” rekla je “pozvali beskućnike da ostanu s nama na par dana. Još uvijek šaljem financijsku pomoć sirotištima u našem rodnom kraju, a ovdje višak odjeće ili hrane, podijelimo ljudima na ulici.”
Nikako mi nije išla u glavu slika obilnosti i velikodušnosti koju mi je Vanessa nastojala predočiti jer se moje razumijevanje njezinih ograničenih sredstava jako razlikovalo od njezinog. “Jesi li ti ikada trebalo nešto što nisi mogla kupiti?” upitala sam je.
“Da” odgovorila je. “Onda tražim novac, od prijatelja ili obitelji. Ne volim posuđivati, već dobivam darove.” Ponekad dajem, ponekad primam, ali se nikada ne zadužujem, Vanessa se podjednako dobro osjeća, i kao primalac i kao davatelj. Od srca pruža, no nije preponosna niti da primi.
Vratila sam se na pitanje o desetini. “Kada nemaš dovoljno novca, ne padne li ti na pamet da zadržiš desetinu za sebe?”
“Ne” odgovorila je mirno. “Bog uvijek nadoknadi novac koji dajem.” Potom mi je ispričala kako je jednom našla 10$ u svom džepu, i kako si jednom prilikom nije mogla priuštiti kaput no potom joj ga je jedna žena poklonila, navodno jer si je greškom kupila premali broj.
“Što misliš,” upitala sam je pomalo bojažljivo (govorila sam naime o sebi) “o ljudima koji imaju dobra radna mjesta, žive u velikim kućama no kažu da ne mogu puno dati?”
Pripremila sam se za odgovor, no ono što sam dobila nije bilo ono što sam očekivala. U njezinom odgovoru naime nije bilo ni trunke osude, samo mirnoća i umjerenost. “Ne znaju tajnu.”
Nije nastavila te sam je upitala. “O kojoj tajni govoriš?” Pogledala sam krajičkom oka prema satu. Vanessa će uskoro morati na posao, a ja sam željela saznati o čemu se radi.
“Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima,” rekla je.
Ta mi računica nikako nije štimala. No, u drugu ruku bilo je tu logike. Vjerujem da se ovoj mladoj dami smiješi svijetla budućnost u njezinoj novoj domovini. Sve što uči u školi i na radnom mjestu pripremit će je za to, a njeno samopouzdanje i čvrsti temelji pomoći će joj da uvijek završi započeto. Zahvalna sam Vanessi i drugim učenicima što su mi pomogli da bolje upoznam ljude iz trećeg svijeta te da promijenim svoj dotadašnji stav o njima. Vanessa vidi svijet kroz objektiv zahvalnosti, povjerenja i nade, a prepreke koje ne zamjećuje kao da se tope ispod njezinih nogu dok smjelo korača naprijed.