Neki kažu da sreću sami stvaramo. Što više vremena provodim s jednim od mojim prijatelja, više vjerujem u istinitost te tvrdnje.
Prije nekoliko godina bio je uspješan poduzetnik. A onda je jedan od njegovih djelatnika doživio slom živaca i uzeo sačmaricu u ruke, namjeravajući ubiti što više ljudi. U neuspjelom pokušaju da ga razoruža, moj prijatelj je izgubio ruku i oko. Svu svoju ušteđevinu potrošio je na bolničko liječenje. Sreli smo ga kada je počeo volentirati u skloništu za beskućnike, gdje je i živio. U međuvremenu dobio je i Parkinsovu bolest kao i ozbiljan oblik raka kože. Jedva je hodao i teško mu je bilo dignuti se sa stolice, no unatoč svemu bio je jedan od najsrdačnijih I najpozitivnijih ljudi koje sam ikada sreo.
Nakon nekog vremena preselio se iz skloništa u mali stan, u kojem živi od male mirovine. Dvije operacije zaustavile su rak, a lijekovi i terapije pomažu mu da se nosi s Parkinsonovom bolesti. Ima dana kada skoro ništa ne može sam obaviti. Idem s njim k liječniku i u kupovinu i tijekom tih dana puno toga naučim.
Bez obzira koliko su stvari iscrpljujuće za njega, nikoga ne ostavlja bez osmijeha. I uvijek uspijeva u tome. Sve veselo i vedro pozdravlja i uvijek oslovljava svakoga po imenu. Koristi svaku prigodu da ohrabri druge i ne štedi na pohvalama. Voli pričati masne viceve i zbijati šalu na svoj račun. Što god da je potrebno.
Mnogi bi na njegovom mjestu okrivili Boga i postali ogorčeni i kivni, ali ne i moj prijatelj. “Tako se ne živi, a život je još pred nama,” često mi zna reći.
Sreću sami stvaramo.