Odrasla sam u komunističkoj Rumunjskoj, u kojoj je religija bila zabranjena tako da nije baš bilo lako “upoznati” Božić.
“Ne smiješ reći Božić u školi ili u društvu nepoznatih ljudi” savjetovali su me roditelji kada sam pošla u školu. Tu smo riječ upotrebljavali jedino kod kuće. Članovi naše šire obitelji slavili su blagdan u tajnosti, a u javnosti božićno drvce zvano je “novogodišnje drvce”. Božić je pak bio “zimski praznik”, a primanje poklona za nas djecu nije imalo nikakve veze sa Božićem.
Bilo mi je samo nekoliko godina kada smo dobili naše prvo drvce. Grane su mu krasile prave svijeće, a moja je nagrada za dobro ponašanje bila da ih svakog dama upalim na nekoliko minuta.
Sjećam se kada sam nekoliko godina kasnije kroz grane božićne jelke ugledala jedinu pravoslavnu ikonu u našoj kući i zapitala se postoji li ikakva veza između to dvoje. Tko je na toj slici? Zašto nam na zidu visi slika nepoznate osobe?
Također se sjećam prvog Božića kojeg sam proslavila na selu sa ostalom rodbinom. Tamo su ljudi bili slobodniji i pjevali su božićne pjesme. Bilo je lijepo, ali meni – potpuno besmisleno.
Isusa sam kao svojeg Spasitelja primila tek po padu komunističkog režima. Tada sam i po prvi puta dobila mogućnost da naučim o Božiću i drugim biblijskim istinama.
Potom sam se udala i postala majka. Našim su stanom plesale note božićnih pjesama i svaki je njegov kutak bio ukrašen. Suze radosnice su se slijevale niz moje lice, no srce me je boljelo od pomisli da je Bog morao žrtvovati Svog jedinorođenoga Sina da bi nas spasio. Užasavala me je pomisao da bih morala žrtvovati svog dragog Emanuela za nekog drugog. Možda bih mogla dati svoj život za nekog, ali nikad i život svoga sina!
Bilo je skoro nepodnošljivo misliti kako se Bog morao osjećati, znajući što će se dogoditi Njegovom Sinu. Bila sam Mu zahvalna što je podnio tu žrtvu, no ipak mi je bilo teško zbog toga. Osjećala sam božićnu radost no također sam osjećala i težinu Božje žrtve za nas.
Svakog Božića otme mi se suza kad se prisjetim boli koja stoji iza naše radosti. No, radost uvijek prevlada tugu i tako bi to uvijek i u životu trebalo biti. Bog je iz svoje ljubavi prema nama bio spreman platiti tu cijenu!