Evanđelja opisuju da je Isus bio bičevan, mučen i prikovan na križ. I dok je visio na križu i čekao da umre, jedne od Njegovih posljednjih riječi bile su: “Oče, oprosti im.”1 Oprost je bio Njegov odgovor na nepravedne optužbe. Isus je bio udaran bičem koji je na svršetcima imao metalne dodatke koji bi se zarili u tijelo i otkidali komade mesa, zadajući pritom nezamislivu bol. Na križ je bio prikovan klinovima koji su probili Njegove šake i stopala, a potom je ostavljen da visi na njemu i umre u agoniji. U jednu je ruku Njegova reakcija možda iznenađujuća, no s druge strane kada čitamo o svemu što nam je govorio o oprostu, Njegova reakcija ima savršeni smisao. Isus nije samo podučavao oprost već ga je i utjelovio, u svoj život i svoju smrt. Isus je živio ono što je propovijedao.
Božji oprost
Isusov oprost odražava oprost Njegova Oca. U Starom zavjetu, Bog se prikazuje Mojsiji i govori o sebi: “Gospodin je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću, koji čuva vjernost tisućama, koji prašta krivnju, opačinu i grijeh.”2 Bog je tada rekao da je oprost jedna od Njegovih božanskih vrlina, vrlina koja je u samoj srži Njegove naravi. Ta se misao prožima tijekom cijelog Starog zavjeta, na primjer: “Ali ti si Bog koji oprašta, milostiv i milosrdan, strpljiv i bogat dobrotom.” 3
Opraštanje drugima odražava naše razumijevanje božanskog oprosta. Trebamo oprostiti jer je i nama bilo oprošteno. Isus je umro da bi naši grijesi bili oprošteni, a od nas traži da oprostimo onima koji su nas povrijedili.
Što je oprost, a što nije
Neke su povrede namjerno nanesene. Ponekad smo napadnuti fizički, ponekad verbalno, a ponekad pak emocionalno. Ponekad nas netko namjerno uputi u krivom smjeru kako bi nas prevario te zato gubimo novac, imovinu itd. Ponekad smo izdani od strane voljene osobe – supružnika, člana obitelji ili bliskog prijatelja. Neke se povrede isprva mogu smatrati manjim povredama, no ako se ponove postaju veće i dublje i teže se iscjeljuju.
Oprost ne poriče štetu koja nam je nanesena. Oprost ne opravdava te postupke i ne umanjuje ozbiljnost prekršaja. Oprost ne znači da rana više ne boli ili je pak zaboravljena. Oprost ne znači automatsko obnavljanje povjerenja. Oprost ne zamjenjuje pravdu, jer ponekad postoje posljedice s kojima se moramo suočiti nakon čina opraštanja. Oprost nije trenutno emocionalno ozdravljenje.
Oprost pogleda na nepravdu, prizna nanesenu bol i odluči oprostiti, i to je početak procesa opraštanja. Važno je prepoznati da je povreda koju smo iskusili stvarna, osobna i duboka, a potom se odlučiti na promjenu, oprostiti i osloboditi se unutarnjih negativnih osjećaja koje imamo prema osobi koja nas je povrijedila, kako ta bol ne bi i dalje negativno utjecala na nas.
Kao što Kelly Minter objašnjava u svojoj knjizi, The Fitting Room:
Opraštanje nije poricanje onoga što su nam naši neprijatelji napravili; ono što je slomljeno ne može biti cijelo niti zahrđalo može biti čisto. Oprost je suočiti se s onim što su počinitelji učinili, prepoznati nanesenu povredu, i odlučiti oprostiti. To nije negiranje nanesene boli, nego mijenjanje našeg stava prema onome tko nam je tu bol nanio. 4
Ponekad opraštamo tek kada nam se osoba koja nas je povrijedila ispriča. Želimo da priznaju svoju pogrješku i izraze žaljenje. No, tu nailazimo na nekoliko problema. Ponekad dotična osoba nije niti svjesna da nas je povrijedila, pa nam se prema tome i ne može ispričati. Ponekad pak osoba zna da nas je povrijedila, no nije ju briga, a u nekom trećem scenariju ta osoba nije više dio našeg života. Ne oklijevajte! Ne živite opterećeni teretom neopraštanja. Oprostite još danas!
U nekim smo slučajevima povrijeđeni nečijim osobnim problemima koji na neki način utječu na nas. Naprimjer, možda će bračni problem roditelja povrijediti njihovu djecu, no to nije namjerno. Ponekad smo povrijeđeni od strane nekih ljudi koji jednostavno pogriješe. Ponekad se pak netko potrudi učiniti nešto i misli dobro, no na kraju stvari ne ispadnu baš najbolje. U nekim se situacijama pak trebamo podsjetiti da ni mi nismo ništa bolji i da ponekad činimo stvari koje nenamjerno povrjeđuju druge. Kada to učinimo nadamo se da će nam oni oprostiti. Prema tome i sami bismo trebali biti voljni oprostiti onima koji su nesvjesno povrijedili nas.
Svaka povrjeda koju iskusimo ne mora biti oproštena. Mnoge životne rane nanesene su od ljudi koji nam ne žele zlo. Živimo u svijetu u kojem se svakodnevno družimo s ljudima koji su nam jako slični. I sami često kažemo ili učinimo stvari bez ikakve namjere da nanesemo nekome bol, no ponekad, nažalost, te stvari nehotično povrijede druge.
Pisac Lewis Smedes navodi zanimljiv primjer:
Jednom je u mom životu bila osoba koja se odvratno ponašala prema meni. Za večerom se derala na mene, zahtijevala da je služim, dan i noć, bez obzira koliko sam bio umoran i opterećen drugim obvezama, a ponekad bi mi se čak i pomokrila na najbolje hlače. Što je još gore, jednom je ozbiljno oboljela i dovodila me je do ludila. Naime uopće mi nije rekla da je nešto boli. Ponekad mi je došlo da je udarim, no nikad nisam osjetio poriv da joj oprostim…Ona je bila moja šestomjesečna beba, i nisam osjećao potrebu da joj oprostim. Nije mi svjesno nanosila bol. Volio sam je i odlučio da je prihvatim, bez obzira na sve. 5
Otpuštanje, ozdravljenje i pomirenje
Razumjeti da nam Božja riječ kaže da oprostimo drugima, i saglasiti se da to stvarno i moramo učiniti, je jedno. No čin opraštanja, nekome tko nas je duboko povrijedio je nešto sasvim drugo…C.S.Lewis je napisao: “Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste.”
Grčka riječ najčešće prevedena kao opraštanje je aphiemi, riječ koja izražava otpuštanje nečega ili opraštanje duga. Kad oprostimo nekome tko nas je povrijedio, opraštamo mu zapravo legitiman dug. Priznamo da smo bili povrijeđeni, i da je naše povjerenje bilo izigrano, naš život narušen gorkim patnjama i neugodnim iskustvima. No, mi također razumijemo da smo i sami grješnici, da smo i sami uvrijedili i povrijedili druge, te da nam je Bog oprostio sve grijehe. Kada oprostimo donosimo odluku s kojom se oslobađamo boli, želje za osvetom, ljutnje i negativnih osjećaja prema toj osobi. Predajemo osobu i njena djela u Božje ruke.
Normalno je osjećati da je opraštanje jednako opravdavanju osobe koja vas je povrijedila. No, to nije istina. Oprost oslobađa vas. Oprost vas oslobađa bola tog lošeg čina, i pomaže vam da krenete dalje bez loših osjećaja prema toj osobi.
Zaključak
Opraštanje je složena tema, puna različitih aspekata. Jasno je pak da je Isus svojim primjerom i naukom naglašavao opraštanje. Rekao nam je da oprostimo i nije naveo nikakve napomene uz tu zapovijed. Želimo li biti više nalik Isusu moramo oprostiti drugima, njihove grijehe protiv nas, bez obzira koliko teško to ponekad bilo – jer je Bog oprostio nama grijehe koje smo učinili protiv Njega.6