Svakog Božića, moja prijateljica Ira i ja pravimo božićne poklone za siročad iz obližnjih sirotišta. Volimo to raditi i pošto smo odvojeni od svojih obitelji u ovo doba godine, ta aktivnost nas ispunjava i usrećuje.
U primaćoj sobi napravile smo nešto nalik liniji za sastavljanje. Tu smo za svako dijete u božićne čarape stavili različite toaletne predmete, kao ručnike za ruke, božićne slatkiše itd.
Na kraju smo opazile da je nekoliko stvari ostalo na stolu. Sve su bile različite, i bilo ih je točno toliko da smo mogli napuniti još jednu božičnu čarapu.
“To je za tebe, uzmi.” reče Ira.
“Ne, hvala!” nasmijala sam se. “Imam dovoljno!”
I tako su te stvari ostale na stoliću za kavu.
Potom smo stavili sve čarape u kutije i odnijeli ih u njezin auto.
“Djeca će biti jako vesela,” nasmijala sam se i mahnula Iri u znak pozdrava.
Te sam večeri, nakon što smo dostavili sve čarape, dobila poruku od djelatnice jednog od sirotišta: “Samo vam želim javiti da smo prije neki dan primili novog dječaka.”
Oh, ne! pomislila sam. Nećemo imati dovoljno čarapa! Jadno dijete!
A onda sam se okrenula i ugledala hrpu stvari na stolu.
Na stolu je bilo točno onoliko toaletnih predmeta koliko nam je trebalo da napunimo još jednu čarapu i pošaljemo je u sirotište.
Pravo čudo! pomislila sam. Isus je sve vrijeme znao o tom novom dječaku. Samo je čekao da i mi to saznamo.
Isus se brinuo za svako dijete i bilo mu je važno da niti jedno nije zaboravljeno za Božić. Isus toliko voli svakog od nas da je poslao svog Sina Isusa da nas spasi.
To je pravi smisao Božića! Ne darovi niti proslave, pa čak ni dobra djela koja činimo za druge. Božić je o Božjoj ljubavi, ljubavi koja je toliko osobna da niti jedna osoba nije zaboravljena, bez obzira o kome se radilo.