Nisam se rodila u SAD-u i da bih dobila dozvolu za boravak trebala sam proći kroz određenu proceduru. Morala sam ispuniti čitavu hrpu formulara, provesti sate i sate na telefonu, razgovarajući s imigracijskim službenicima, platiti poveće sume novca, dati otiske prstiju i ići na razgovor kako bi se uvjerili da ispunjavam sve zahtjeve za stalni boravak u zemlji. I uspjelo mi je. Bješe to doista moj sretan dan.

Sad mogu izaći iz zemlje i vratiti se bez problema. Kada se popnem na zrakoplov, kako bih posjetila neku drugu zemlju, ne trebam se brinuti hoću li se moći vratiti ili ne. Samo pokažem carinicima svoju zelenu kartu (dozvolu za stalni boravak) kao dokaz da imam pravo biti u zemlji. To mi puno znači jer dugo vremena nisam imala zelenu kartu iako su mi i suprug i djeca Amerikanci.

Dakle, što sam učinila? Za sve treba vremena, no prošla sam sve stadije. Satima bih telefonom razgovarala sa službenicima iz ureda za useljenike i oni su mi pomogli da ispunim sve formulare koji su ponekad zaista bili komplicirani. Na dan intervjua bila sam malo nervozna. Što ako, zbog tko zna kojeg razloga, odbiju moju molbu? Kroz molitvu Isus mi je pokazao da sam učinila sve što je od mene bilo traženo. Ispunila sam sve uvjete i nije bilo razloga da ne prihvate moju aplikaciju. To mi je dalo mir i samouvjereno sam kročila unutra.

Usrdno sam preklinjala Boga da moj zahtjev bude odobren, ali nisam se molila za čudo. Mislim da bi bilo neozbiljno od mene da sam cijelo vrijeme očekivala čudo te da se nisam potrudila tijekom imigracijskog procesa.

Majka sam i znam kako je kada tvoja djeca dođu k tebi svakog dana s molbama kao: “Možeš li mi donijeti čašu vode?” Naravno da ti mogu donijeti čašu vode, no sedam ti je godina i sama si možeš donijeti čašu vode. Mislim da se i Bog tako osjeća kada Ga neprestano molimo za stvari koje sami, bez Njegove pomoći, možemo učiniti.

Moja sedmogodišnja kćer treba savjet kako da ne prignječi prstiće vratima kuhinjskog ormarića ili kako da počisti za sobom, no definitivno je sposobna sama otići po čašu vode. A to i očekujem od nje. Naravno, ako je bolesna onda to ne zahtijevam od nje, no općenito govoreći očekujem od nje da prekine ono što radi i sama si donese ono što joj treba.

Biblija je puna sličnih primjera. Bog očekuje od ljudi da učine ono što mogu, a onda On učini ono što oni ne mogu. Bog je spasio Nou i njegovu obitelj od poplave, no očekivao je od Noe da ga posluša i izgradi arku. Bog je na čudesan način priskrbio manu za djecu Izraelovu, no njihova je zadaća bila da je svakog dana skupljaju. Bog je to očekivao od njih. Isus je podigao Lazara iz mrtvih, no prije nego je to učinio rekao je mnoštvu da odmaknu kamen.

Kada je Isus umnožio kruhove i ribu, vjerojatno je to mogao učiniti bez onih početnih pet kruhova i dvije ribe. Da je htio, hrana se jednostavno mogla pojaviti u rukama svake osobe koja se tamo nalazila i u tom slučaju Njegovi učenici ne bi trebali dijeliti hranu. No, očekivao je od svakog prisutnog da napravi ono što je mogao. Kada učinite svoj dio onda možete očekivati, i to sa sigurnošću, da će Bog učiniti ono što vi ne možete, naravno pod uvjetom da je sve u skladu s Njegovom voljom.

Sve su ovo bile situacije u kojima je čudo zaista bilo potrebno. No, ponekad čuda nisu stvarno potrebna. Samo se trebate malo potruditi i učiniti nešto.

Ne želim reći: “Nemojte se moliti!” nego “Ne očekujte od Boga da učini ono što sami možete učiniti!” I ako ste uradili ono što ste trebali i mogli, idite naprijed s pouzdanjem. Svaki građanin neke zemlje ima određena prava, pa tako i mi – građani nebeskog kraljevstva. Kada ispunimo zahtjeve dobivamo prava i privilegije, a privilegije svakog Božjeg djeteta su nevjerojatne.