Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada s nestrpljenjem sam očekivala zasluženi odmor koji mi je itekako bio potreban. Trebala sam razmisliti o budućnosti i kako će promjene koje su se događale oko mene utjecati na moju karijeru i mjesto prebivanja. Pored toga sam jedva čekala da se bacim na privatni projekt, nešto što sam zbog nedostatka vremena već mjesecima odlagala. Očekivala sam da će mi taj projekt poslužiti kao početak ostvarenja nekih mojih snova i ciljeva.
A onda se nešto dogodilo i niti danas mi nije jasno što je potaknulo sljedeće događaje. Možda je tome kumovala činjenica da sam stvarno non-stop radila te sam bila umorna kao pas. Ne znam, nisam sigurna no činjenica je da sam iznenada oboljela i da je kronična iscrpljenost bila glavni problem ili uzrok.
Osjećala sam gotovo paralizirajuću mentalnu i fizičku iscrpljenost. Bila sam toliko umorna da sam se “lošim” danima suočavala s odlukama tipa: “Je li bolje da danas operem kosu ili rublje?” Jednostavno nisam imala snage za oboje.
Pored iscrpljenosti pojavili su se i drugi problemi poput bolova u mišićima i zglobovima, probavni problemi, poteškoće s pamćenjem i koncentracijom (mogla sam se usredotočiti na posao tek nekoliko minuta). I kako su se tjedni pretvorili u mjesec, a uskoro i u dva, počela sam polako klonuti duhom te sam se našla na rubu očaja.
Stalno sam brinula. Što ako nikada ne ozdravim? Što ako ostanem slaba i nemoćna do kraja života? Kako ću kao samohrana majka moći izdržavati sebe i svoju kćerku? Osjećala sam se kao što se vjerojatno Majka Tereza osjećala kada je rekla: “Znam da mi Bog neće dati ništa što ne mogu podnijeti. Samo da nema toliko povjerenja u mene.” Svakog dana sam se molila: “Bože, pomozi mi da prođem kroz sve ovo. Molim te, okončaj moje muke. Pomozi mi da preživim!”
Situacija je dosegla svoj vrhunac tijekom razgovora s mojom 14-godišnjom kćerkom koji se na kraju malo zaoštrio.
“Sve ove godine vjeruješ u Boga,” rekla mi je “no izgleda da Njemu baš i nije stalo do tebe. Stalno se moliš i preklinješ ga da te izliječi, no On to još nije učinio. Još uvijek si bolesna i još se uvijek patiš!”
Uvidjela sam da je svojim riječima; bez obzira što ih je bilo teško za čuti, zapravo artikulirala neke od mojih misli s kojima sam se borila. Zašto mi Bog ne pomaže kada sam Ga lijepo molila?
Uvijek sam izjednačavala vjeru sa sposobnošću suočavanja s problemima na jedan miran i staložen način. No, meni je uvijek bilo teško ostati mirnom i pribranom u takvim situacijama. I taj nedostatak mirnoće interpretirala sam kao nedostatak vjere.
Čitajući pjesmu Neću sumnjati jednostavno mi je kliknulo u glavi: Vjera nije isto što i osjećaj. Mogu imati vjeru ili vjerovati čak i “kada plačem jer su mi jedra polomljena,” “kada žalujem zbog gubitka,” ili se pak “savijam pod teretom svog križa.” Zapravo, tada mi je vjera najpotrebnija i ne mogu si priuštiti da je izgubim. Imati vjeru ne znači biti savršen u svakom pogledu. Vjera je pouzdanje i ufanje bez obzira na naše mane. To je oslanjanje na činjenicu da nas Bog voli te da će se pobrinuti za nas unatoč svim okolnostima, razočaranjima i polomljenim jedrima, gubitku i križu kojeg nosimo, unatoč osjećajima koji nas obuzimaju.
Zdravlje mi se poboljšava, hvala Bogu, no još uvijek mi nije sve jasno. Svakog se dana moram svjesno potruditi da preusmjerim svoju pažnju i misli što dalje od svojih strahova i sumnji prema vjeri u Boga i saznanju da me On voli te da će se uvijek pobrinuti za mene. Svakodnevno se moram usredotočiti na jedno od Njegovih obećanja: “Jer ja znam koje misli nosim za vas, govori Gospodin. Odluke su na spasenje, a ne na nesreću, da vam dam budućnost punu nade.” Jeremija 29:11