Jednog sam dana tijekom šetnje ugledao dječaka i njegovog oca kako se zajedno igraju u obližnjem parku. Dobacivali su se loptom i u jednom trenutku otac je podigao loptu visoko iznad svoje glave i uzviknuo:
“Trči sine, uhvati loptu!”
Otac još nije ni bacio loptu, no dječak je već počeo trčati. Zamahnuo je, a sin se osvrnuo i pogledao u njega. Potom je otac bacio loptu, ciljajući da padne ispred svog sina. Dječak je nastavio trčati prateći loptu pogledom. A onda je u pravom trenutku skočio, ispružio ruke i uhvatio loptu.
Obična priča. Ništa nesvakidašnje, zar ne? No, Bog je upotrijebio ovaj malu ilustraciju i pokazao mi nešto.
U to mi je vrijeme trebalo čudo i čekao sam na Boga. Znao sam da me neće iznevjeriti, no ništa se nije događalo. Nisam ništa činio. Čekao sam. No, moj je nebeski Otac želio da počnem trčati, kao dječak iz parka.
Trebao sam se pokrenuti. Bog je imao čudo i bio je spreman da mi ga pošalje, no kada mi je rekao “Trči sine!” ja sam samo stajao tamo i vrtio palčeve. Vjerovao sam, no nisam činio ono što sam mogao.
Trebamo staviti svoju vjeru u praksu i početi trčati. Dječak je trčao neko vrijeme prije nego je otac samo zamahnuo loptom. I nije stao. Nastavio je trčati, znajući da je njegov otac znao koliko daleko treba trčati i da ga neće razočarati. Dječak nije imao jamstvo da će lopta stići do njega. Imao je samo jednostavnu, djetinju vjeru.
Otac je savršeno bacio loptu koja je pala u pravo vrijeme, na pravo mjesto. Dječak je samo trebao ispružiti ruke i uhvatiti je.
Kada sljedeći put upitam Boga za pomoć, sjetit ću se da želi da učinim svoj dio i počnem “trčati.”