Neki su dani jednostavno čudesni – sve se naime odvija po planu. Pokušamo neke nove stvari i nakon nekoliko sati imamo nešto za pokazati. No, tu su i oni dani kada osobno nemam pojma kako sam ih uopće potrošila. Dobro, djeca nisu bila gladna ni žedna, gola ni bosa, završila su svoje domaće zadaće, igrala su se…no meni to nije dovoljno. Željela bih kada bih mogla reći da sam u nečemu stvarno napredovala, no u stvarnosti osjećam se kao da sam nazadovala u mnogobrojnim stvarima.
Na kraju jednog dugog dana prije nekoliko mjeseci pokušavala sam odagnati potištenost koju sam osjećala zbog pregršt stvari koje sam morala obaviti i problema koji su se nagomilavali brže nego što sam ih mogla riješiti. U jednom sam trenutku otišla do kupatila i tamo našla dvogodišnjeg Patricka kako kupa svog plišanog čudnovatog kljunaša u umivaoniku punom vode. Ušla sam baš kada je u vodu sipao sodu bikarbonu koju ja inače koristim za čišćenje umivaonika.
Nije mi trebalo još nereda, no ovaj je nered izgledao nekako simpatično pa sam se samo nasmijala u sebi: Barem je sada kljunaš čist ako ništa drugo.
Na kraju dana, gledajući djecu kako sa smiješkom leže u svojim posteljama i čekaju na priču za laku noć, odlučila sam promijeniti svoj kriterij po kojemu sam vrednovala “uspješan” i “dobar” dan.
Sad čitam svoju novu listu i “provjeravam” koliko kvačica mogu staviti na listi prioriteta.
– Jesam li danas usrećila svoju djecu?
– Jesam li strpljivo reagirala kada je novi problem iskrsnuo?
– Jesam li pružila svakom djetetu osobnu ljubav i pažnju?
– Jesam li bila spremna pomoći, slušati i ohrabriti čak ako sam zbog toga zanemarila neki posao?
– Jesam li se danas molila za nekoga?
– Jesam li se samo nasmijala i odmahnula rukom kada mi je “voda došla do grla?”
Sutra je novi dan. I poslovi s te liste bit će na kraju obavljeni. Radi. Diši. Smiješi se. Radi. Diši. Smiješi se. Stići ćemo do cilja, nekako, što god taj cilj zapravo bio.