Kad lista stvari koje moram učiniti do određenog roka raste iz trena u tren, umor mi se počinje zavlačiti pod kožu. Tada stanem, zaustavim misli i odmorim mozak na nekoliko minuta.
Ponekad bih samo kročila na balkon ili bih sjela u naslonjač, blizu staklenih vrata i odmorila oči gledajući u prekrasnu prirodu. Iz moje perspektive vidjela sam gusto izrasla stabla, zeleno grmlje puno šarenog cvijeća, plodna polja i visoke planine u daljini. Gusti šumarci odisali su tamno zelenom bojom koja je umirujuće djelovala na mene.
Mislim da su ptice bile moje istomišljenice. Naime bilo ih je posvuda. Različitih vrsta, veličina, boja i izgleda. Najviše volim one jarko žute boje. Ne samo da su prekrasne već imaju i glasan, veseo cvrkut koji doista prija uhu.
Dok god sam se usredotočavala na ljepotu prirode koja se u daljini nazirala bilo je nemoguće osjećati išta drugo doli inspiraciju. Kada sam pak skrenula pozornost na stvari koje se nalazile oko mene suočila sam se sa stvarnošću koja je bila sve samo ne savršena, baš kao i sam život. Teški, debeli, crni i sivi kabeli, u samoj blizini balkona, presjecali su prekrasni prizor kao ružne crte koje je netko zlonamjerno povukao preko uokvirene slike. Činilo mi se da kabeli nastoje privući moju pozornost i narušiti ljepotu ovog savršenog prizora. Preko puta male ulice koja se protezala ispod, nalazila se mala kućica s velikom satelitskom antenom, i stari, neupotrebljavani betonski električni stup koji nije služio ama baš ničemu.
Pokušavala sam se opustiti tijekom jedne od mojih pauza, no počela sam malo više gledati na negativnu strane ove, inače prekrasne okoline. A onda me je Bog ukorio, onako kako samo On zna. Naime, prikazao mi je mali skeč, a u glavnim ulogama bila su Njegova mala stvorenja. Jedna od mojih omiljenih žutih ptičica sletjela je na obližnji kabel i počela pjevati svoju slatku pjesmicu.
Odjednom su kabeli izgubili svoju ružnoću. Uvidjela sam naime da bez njih ne bih mogla uživati u malom anđelu i njegovoj pjesmici. I dok sam se opuštala par jarko crvenih ptičica sletio je na antenu. Iz njih je zračio mir i uživala sam gledajući kako se odnose jedna prema drugoj. Nešto su interesantno raspravljale kao da prepričavaju što im se sve dogodilo toga dana. Usredotočujući se na njih, ružni su se kabeli odjednom pretvorili u prekrasnu pozornicu.
A onda je došao vrhunac predstave. Nebo su iznenada prekrili crni, olujni oblaci. Očekivala sam da će to biti kraj programa, no prevarila sam se. Najbolje je tek dolazilo. S prvim kapima kiše pojavile su se lastavice i vrapci te zauzeli svoje mjesto na crnom kabelu. Uskoro su im se pridružili moj žuti “ohrabritelj” i nekoliko crvenih ptičica. Veselo su cvrkutali na kiši dopuštajući joj da opere s njih životnu prašinu i prljavštinu. Skakutale su tamo amo brbljajući i kličući kao mala djeca koja su uživala trčeći ispod vrtne prskalice.
Pljusak je trajao samo nekoliko minuta, a potom je sunce stidljivo počelo provirivati iza oblaka. Moja se perspektiva promijenila. Suočavamo se s toliko toga u životu, naročito tijekom dana koji je često užurban i napet, da nam život u tim trenucima često izgleda ružno do te mjere da nam uništi pogled na budućnost i ostvarenje svih nada i snova. No, puno se toga može promijeniti ako dopustimo Bogu da nam pokaže kako te naizgled ružne stvari, koje nam se u tom trenutku unose u lice, mogu biti način na koji On može donijeti blagoslove i ljepotu u naš život. Ne smijemo zaboraviti da su te ružne stvari samo dio pozornice koju Gospod gradi, pozornice na kojoj će nam On uskoro predočiti veliku radost, nadu i podsjetnik da postoji ljepota u svemu onome što On stavi pred nas.