“Izvinite, imate li minutu? Važno je!” reče mladić prilazeći mi. Želi razgovarati sa mnom? Zašto? Morao sam priznati da je bio prijazan, no ja nisam bio raspoložen za razgovor. Onda sam primijetio da je ispod ruke nosio Bibliju te sam zaključio da me želi preobratiti, i da sam ja bio njegova sljedeća žrtva. Ne dolazi u obzir! Ne ja!
Gledao sam ga s visine. Kako je uopće mogao biti toliko drzak i pomisliti da ima nešto što meni treba? Je li možda pročitao Tibetsku Knjigu Mrtvih? Ja jesam. Je li proučavao meditaciju i jogu? Ja jesam. Probao sam čak i halucione droge. Ne, taj me tip nije mogao prosvijetliti.
“Znaš li da se Bog brine za tebe?” upitao me je.
“Poznajem Boga,” odbrusio sam. “Ja sam Bog, ti si Bog, Bog je u svima nama. Svi smo mi dio Svemira!”
Zbunio se na trenutak, a onda se veliki osmijeh opet vratio na njegovo lice. “Nisam siguran prijatelju. Ti mi ne izgledaš baš kao Bog!”
Prevrnuo sam očima, odmahnuo glavom, i krenuo svojim putem.
Bio u pravu, nisam bio nalik na Boga!
Nakon ovog susreta godinama sam putovao svijetom tražeći odgovor, a onda sam jednog dana u samoći svoga kaotičnog stanja čuo glas: “Ne boj se jer sam ja s tobom! Ne gledaj plašljivo naokolo, jer sam ja tvoj Bog!” 1
A onda sam prolazeći kroz jedan drugi grad naletio na još jednog mladića. I on se smiješio od uha do uha.
“Znaš li da se Bog brine za tebe?”
Tada sam drugačije raspoložen pa sam mu odgovorio. “Reci mi, što točno misliš.”
To je bilo skoro prije 40 godina i On me nikada nije napustio.
- Izaija 41:10 ↑