Nakon 30 godina života i rada diljem Sjeverne i Južne Amerike suprug i ja smo se prije nekoliko godina vratili u Kanadu. Tijekom svih tih godina nikada nisam posjetila svoju rodnu zemlju.
Povratak u otadžbinu doživjela sam kao svojevrstan kulturni šok, no ubrzo potom zavoljela sam živjeti u zemlji koja prihvaća različitost i imigrante iz cijeloga svijeta, stvarajući tako rasnu i etničku mješavinu koja odiše tolerancijom i podučava strpljenje, dok ljudi različitih kultura i običaja pokušavaju naći svoje mjesto, naučiti novi jezik i prilagoditi se novoj kulturi. Sve me je to navelo na razmišljanje da je naša planeta puna ljudi koji nastoje iznova izgraditi svoje živote, naći nove domove, naučiti nove jezike i vještine i krenuti ispočetka, od nule. To je fenomen koji raste u suvremenom svijetu, fenomen koji dokazuje da je Bog stvorio čovjeka sa sposobnošću da se prilagodi i počne ispočetka.
Tijekom jednog od liječničkih pregleda zapodjenula sam razgovor s radiologinjom, ljubaznom i strpljivom ženom koja mi je ispričala svoju priču. Rodila su u Sovjetskom Savezu i tamo je po završetku srednje škole studirala medicinu. Nakon pada komunizma, imigrirala je u Izrael gdje su joj rekli da mora ponoviti školovanje, ako želi raditi u Izraelu. Žarko je željela biti pedijatar te je stoga odlučila da ponovi osam mukotrpnih godina studija kako bi se mogla zaposliti u toj struci. Bio je to njezin životni poziv i svaka je žrtva bila vrijedna truda. Nažalost, život nije tekao onako kako je ona to zamišljala tako da se ponovno, s cijelom obitelji, odlučila za selidbu, ovaj put u Kanadu. U Kanadi su joj pak rekli da, želi li raditi u njihovoj zemlji kao liječnica, mora još jednom upisati fakultet medicine. Tad je odlučila da se ostavi medicine i postane radiolog. U međuvremenu je naime postala i majka te nije više imala vremena za studiranje.
Svoju životnu priču dijelila je na jedan vrlo pozitivan način i uopće nije prigovarala. Uvijek bi sagledavala svoje opcije, mijenjala i prilagođavala planove, a onda po tko zna koji puta kretala iznova. Sigurna sam da je taj optimizam i tu strpljivost mukotrpno stekla, drugim riječima te vrline nisu same pale s neba. Toplo sam joj se zahvalila i moje su riječi izmamile osmijeh na njenom licu.
Početi iznova u srednjim godinama nije nešto na čemu bi vam netko zavidio, no činjenica je da se danas mnogi suočavaju s tim izazovom. Izgleda da su rijetke karijere “zagarantirane” i traju čitavo životno doba. Vjerujem da je u današnjem svijetu prilagodljivost izuzetno važna karakteristika. Hvala Bogu da je Božja riječ oduvijek savjetovala kršćanima da njeguju tu vrlinu kao što to sljedeći odlomak iz Biblije i potvrđuje:
“Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;
vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se obara, i vrijeme kad se gradi;
vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme igranja;
vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje;
vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;
vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se razbacuje;
vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se šiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori.
On, Bog čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali tako da ne može čovjek djelo što ga stvori Bog dokučiti od početka do svršetka…Bog je to uredio da bi ga se čovjek bojao. 1
U Bibliji su zapisane priče o mnogim ljudima koji su mijenjali karijere, domovine, putove kojima ih je Bog vodio, bilo da su to činili jer im je Bog to izravno naredio ili su ih pak okolnosti na to prisilile. Počinjati ispočetka je učestala stvar u Bibliji do te mjere da najvjerojatnije ne postoji ni jedna važna ličnost koja nije morala početi ispočetka, od Abrahama do Izaka, Josipa, Mojsije, Estere, Rute, Danijela, pa do Isusovih učenika, Pavla i mnogih drugih.
Život u djelu svijeta u kojem je veliki broj ljudi prva generacija migranata pomogla mi je da shvatim da je novi početak zapravo činjenica s kojom se mnogi u današnjem svijetu suočavaju. Dinamika se naime mijenja i ljudi se sele iz jednog dijela svijeta u drugi u potrazi za boljim životom. Ljudi postaju stranci i doseljenici kako bi priskrbili bolji život svojim obiteljima i djeci. Zakorače hrabro u budućnost, često s vrlo malo sredstava, ostavljajući za sobom obitelji, karijere i uvjerenja. Po njima je budućnost, kakva god bila da bila bolja od dotadašnjeg života i kao takva vrijedna je svih žrtava.
Kao kršćani mi “iščekujemo grad na tvrdu temelju kojemu je arhitekt i graditelj Bog.” 2 “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po svome velikom milosrđu preporodi za živu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Preporodio nas je za baštinu neraspadljivu, neokaljanu, neuvelu, sačuvanu…Zato se radujte, iako ste sada, kada je potrebno, nakratko rastuženi različitim kušnjama, da vaša prokušana vjera–mnogo dragocjenija od raspadljivoga zlata koje se kuša ognjem – bude na hvalu, slavu i čast…” 3
Svaki početak je težak, a izazovi s kojima se ponekad suočavamo naizgled su preveliki. No, osvrnemo li se unaokolo uočit ćemo hrabrost drugih ljudi koji su morali preći zemlje i mora u potrazi za boljim životom i taj njihov stav ulit će nam nadu da nas Bog nikada ne stavlja u položaj gdje ne možemo rasti te da “s ustrajnošću trčimo u borbu koja nam je određena. Uprimo pogled u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere.” 4