Neki neobični zvuk probudio me je u pola noći. Pogledao sam po sobi. Žena mi je spokojno spavala, a njezino me je ujednačeno disanje uvjerilo da je sve u redu.
I baš kad sam polako ponovo tonuo u san, začuo sam opet taj zvuk.
Polako kako ne bih uznemirio suprugu, izvukao sam se iz kreveta i pogledao u krevetić, u kojem je spavao naš mali Martin i smiješkao se u snu.
Martin se opet osmjehnuo, zapravo više je zvučalo kao da se nasmijao. Ovog puta, probudio sam i svoju ženu.
“Što se događa?” sneno je protrljala oči.
“Ne znam, ali čini mi se da se Martin dobro zabavlja.”
Martin se skoro nikada nije zabavljao! Patio se i mučio od prvog dana svog života.
On i njegov brat blizanac rođeni su prijevremeno, sa samo sedam mjeseci. Njegov brat je bio zdrav, ali Martin je imao srčanu manu.
Martin je bio svega šest tjedana kad je prvi put ušao u operacijsku dvoranu. Nakon operacije liječnik nam se nasmiješio i podigao palac u znak podrške. “Sve je bilo u redu. Vaš mališan je pravi borac.”
Ali nije sve bilo kako treba. Dok se njegov brat razvijao u zdravu i veselu bebu, Martin je bivao sve slabiji, sve dok nije toliko oslabio da bi se prehladio i od najmanjeg povjetarca. Prehlada bi se potom neizbježno pretvarala u upalu pluća, a mi bismo se vraćali u svijet cjevčica, liječnika i stresa.
Kad god bi Martin pogledao u mene, sa svojim velikim, ozbiljnim očima, osjetio bih neku posebnu nježnost. Ali sretan? Ne, to ne bi bila prava riječ s kojim bih ga mogao opisao. Rijetko se smijao, ali tko bi ga mogao i kriviti? Kako možete utješiti bebu koja ne razumije zašto se muči, niti je svjesna da joj život može biti drugačiji?
Mi, njegovi roditelji svakodnevno smo se svim srcem molili za njega. Dragi Bože, molimo Te iscijeli ga.
Jedne noći, tjedan dana prije njegovog prvog rođendana, moja je žena molila drugačiju molitvu. Neprestalni odlasci u bolnicu, bol koja je stalno titrala na Martinovom licu, i neumoljivi strah prelazili su sve granice.
“Dragi Bože,” molila je, klečeći pored kolijevke, “Predajem Martina u Tvoje ruke. Ako ga želiš uzeti k sebi, spremna sam, prihvatam Tvoju volju. Ali što god se dogodilo, molim Te, nemoj dopustiti da se i dalje pati.”
Te noći Martin se smijao.
U jednom trenu grohotom se nasmijao, podigao pobjednički ručice u zrak i počeo uzbuđeno mahati njima. Smijao se i hihotao tako skoro sat vremena dok smo ga mi, sa suzama u očima promatrali.
Sljedećeg je dana tijekom dojenja, iznenada problijedio. “Nešto nije u redu!” uskliknula je supruga plačnim glasom. U trenu sam se stvorio pored nje, i svjedočio Martinovom posljednjem trenutku na ovom svijetu.
Žena i ja samo smo se pogledali. Osjetili smo duboku tugu, ali i nevjerojatan mir.
Znali smo da je Martin otišao u svoj vječni dom.