Nedavno je jedna mlada žena, prijateljica moje kćerke idući unatrag udarila u moj automobil, udubila lim i ogrebala auto na nekoliko mjesta. Ponudila je platiti štetu koja je bila procijenjena na tri tisuće dolara. Smatrali smo da je to bilo puno za nekoga kome je bio potreban svaki cent. Naime djevojka je studirala i radila kako bi platila školarinu. Rekli smo joj da nije u redu tražiti od nje da plati toliko novca. Bila je neopisivo zahvalna, a mi smo osjećali da smo učinili pravu stvar. Moj je auto stariji i nismo ga planirali još dugo koristiti, tako da estetika i nije baš bila najvažnija. Stoga smo odlučili ne popraviti udubljenje.
Svima nam je potreban oprost, za “udubljenja” u našem životu. Pomislila sam da ta situacija dobar prikaz zašto trebamo Isusovu smrt na križu. Nikako ne možemo zaslužiti Božji oprost. Isus je odlučio platiti naš dug. “No, ako tko i sagriješi, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Krista, pravednika. On je žrtva koja uklanja naše grijehe, i ne samo naše nego i grijehe cijeloga svijeta.” (Prva Ivanova poslanica 2:1,2)
Zanimljivo, kako me nešto tako obično kao što je udubljeni automobil može naučiti nečemu tako dubokom. Čak i kad sam nekom opraštala, bilo mi je jasno pokazano koliko osobno moram biti oproštena da bih se pomirila s Bogom. Što je dražesna djevojka mogla ponuditi novčano nije bilo ni približno dovoljno. Isto tako ni moji napori da se iskupim nisu bili ni približno dovoljni. “Udubljenje” ostaje.
Bez obzira koliko oprostila drugima, Isus oprašta meni daleko više. Dug koji nikada nisam mogla platiti bio je izbrisan Isusovom smrću. Mislim da bismo puno više trebali razmišljati o tome. Brzo prepoznajemo ono što nam netko duguje, ali zaboravljamo koliko smo dobili. U ovom slučaju, dar oproštenja naših grijeha.