Nataliju sam prvi puta sreo prije godinu dana, u velikoj građevinskoj tvrtci u kojoj je radila kao računovotkinja. Kolegica joj je pokazala Kontakt magazin, koji joj se toliko svidio da je odmah kupila godišnju pretplatu. Rekla mi je da je držala nedjeljnu školu i kako je sve to počelo.
Prije nekoliko godina bila je vrlo zbunjena o svom odnosu s Bogom. Bila je svjesna da ju je Bog blagoslovio na mnogo načina; s brižnim suprugom, dobrim poslom, lijepom kućom i s puno prijatelja. U drugu ruku, unatoč svih molitvi koje je molila nikako nije dobila ono što je najviše željela u životu, ili barem joj se tako činilo.
Za svog supruga udala se prije sedam godina i od prvog su dana željeli zajedno osnovati obitelj. Pokušavali su s različitim medicinskim tretmanima i postupcima, no bez uspjeha. Zanimljivo i zbunjujuće je pak bilo to da liječnici nisu mogli objasniti zašto par nije mogao dobiti dijete.
Svakog dana vraćala se s posla u praznu kuću ispunjenu tišinom, njezin je suprug naime radio do kasno. Uvijek je osjećala kao da je nešto nedostajalo. Natalija je pitala za molitvu svaku molitvenu grupu koju je poznavala. Sa suprugom je razgovarala i o prisvanjanju, no nisu još odlučili kojoj se agenciji obratiti i kad.
Jednog je jutra stajala ispred ormara s garderobom, oblačila se za posao i molila se za dan ispred nje. Bila je pod stresom zbog nekoliko izazova na radnom mjestu, a te su se misli ubrzo pretvorile u brigu o životu i budućnosti. Osjećaji tjeskobe zgrabili su je i glavom su joj se počele vrzmati misli dvojbe o ispravnosti njihove odluke i kako će se to odraziti na budućnost pred njima.
U tim trenucima unutarnjeg previranja i emocionalnog mučenja začula je Božji tihi glas. Upitao ju je da li bi bila voljna ostaviti po stranu svoje privatne probleme i pomoći drugima.
I dok je razmišljala o tome, povukla je zavjesu na drugom katu svoje kuće i pogledala van. Nedaleko odatle ugledala je nekoliko raštrkanih redova improviziranih limenih i kartonskih skloništa. Neka djeca obučena u pohabanu odjeću, igrala se se vani udarajući staru, poderanu loptu, dok su druga sjedila i pričala, ili se igrala s praznom plastičnom bocom. Sva su djeca bila bosa, i Natalija je bila svjesna da su samo neka mogla ići u školu, što je značilo da će većina njih biti polupismena ili pak potpuno nepismena.
To joj je dalo ideju. Toga dana, nakon što se vratila s posla, preobukla se i otišla do djece. Obratila im se i pozvala ih na zajedničku igru. Sljedeće nedjelje, opet je otišla do njih i ispričala im biblijsku priču, crtajući kredom likove priče na tabli koju je donijela sa sobom. Svakog nedjeljnog popodneva podijelila bi s njima novu igru, aktivnosti i priče. Naučila ih je čitati i pjevati, objasnila im osnovna higijenska načela, a ponekad bi im donijela hranu, odjeću ili nešto drugo što im je bilo potrebno.
Nakon nekoliko mjeseci jednostavnih nedjeljnih predavanja, odjednom se počela loše osjećati. Bilo joj je mučno. Ispostavilo se da je trudna! Osjećaj mučnine se s vremenom smanjio te je nastavila s nedjeljnom školom, sve dok nije rodila dječaka. Novopečeni roditelji bilu su izvan sebe od sreće.
Potom mi je rekla da joj je sin sada dovoljno star da joj pomogne s vođenjem nedjeljne škole. On pripravlja sve materijale za podučavanje, pomaže pri organizaciji i sudjeluje u igrama. Na godišnjem okupljanju, popela se na pozornicu i podjelila svoju priču sa prisutnima, ohrabrujući majke da se aktivno pozabave djecom u svojim zajednicama.
Ponekad nam se čini da moramo dugo čekati kako bismo vidjeli ispunjenje svojih želja. Bog ponekad dopušta da se stvari oduže kako bi nas privukao bliže k Sebi. No, kada stavimo Boga i Njegovu službu na prvo mjesto, možemo mu vjerovati da će Njegov cilj biti ispunjen u pravo vrijeme i na najbolji mogući način.