Jedan po jedan zatvorenici su u koloni ušli u malu salu. Svi su bili obučeni u jednake, sive uniforme. Kosa im je bila kratko podrezana, a na njihovim licima moglo se pročitati da je svaki od njih bio pojedinac s vlastitom pričom i sudbinom.
“Organizirao sam da najokorjeliji i najopasniji kriminalci gledaju vaš program,” rekao nam je upravitelj. “Mnogi od njih nikada više neće vidjeti slobodu, i upravo su oni ti koji najviše trebaju čuti vašu poruku.”
Tri dana do Božića. Da bismo ušli u zatvor s maksimalnom sigurnošću morali smo proći kroz mnoga vrata, a i nekoliko kontrolnih punktova. Djeca su ovdje trebala izvesti svoju predstavu i razgovarati sa zatvorenicima. Jedan mi je čovjek odmah “upao” u oko. Bio je među posljednjima koji su ušli u salu, a činilo mi se da je bio i jedan od najstarijih. Imao je prosijedu kosu, i hodao je polako, zastajkujući na svakom koraku. Što starac poput njega radi ovdje? upitala sam se na trenutak.
“Mama, jesi li vidjela onog starijeg čovjeka na kraju reda?” začula sam glas svog sina. “Mislim da bi trebala razgovarati s njim.”
“Da.” Ali kako? Nismo se naime smjeli družiti sa zatvorenicima. Molim Te Gospodine, učini nešto.
Predstava je bila odlična. Lijepo je bilo vidjeti mrzovoljna i smrknuta lica kako se smiješe i klimaju glavom u znak odobravanja. Bilo je očito da su razmišljali o poruci igrokaza jer su se na kraju svi ponizno, pognutih glava molili. Mnogi su imali suze u očima. Nakon naklona i božićnih čestitki, oprostili smo se s njima. Kolona se opet počela kretati, no ovaj puta u suprotnom smjeru.
Brzo sam se pokušala „probiti“ do starca. Znala sam da ću imati samo nekoliko trenutaka prije nego se priključi koloni. Pogledi su nam se sreli kao da je čekao na mene. “Vaša su djeca prekrasna,” rekao je. “Puna su ljubavi i radosti. Kada je vaša kćerka počela pjevati Psalam 23, nisam mogao zaustaviti suze. Šezdeset i osam mi je godina, i nekoć sam i sam bio kršćanin. Poznajem taj Psalam.” A onda je počeo pjevati, promuklim glasom, u lokalnom narječju. “Gospodin je moj pastir, neću…”
Oči su mu se zacrvenile i zasuzile, i nije mogao završiti rečenicu. “Učinio sam nešto jako loše i zato sam tu,” procijedio je. Tada su i meni suze počele navirati na oči.
Prihvatila sam ga za ruku i rekla: “Bog vas voli i Njegova je ljubav vječna. Isus vam je već oprostio i zauvijek će vas voljeti.” Ništa mi drugo nije palo na pamet u tom trenutku, no trunak te jednostavne istine ostavio je dubok dojam na njega. Na njegovom se licu, umazanom suzama odjednom pojavio blagi osmijeh. Uspravio se kao da mu je pao nevidljivi teret s pleća.
“Hvala vam što ste me podsjetili na to,” rekao je i pridružio se koloni koja je napuštala salu. Mahnuo mi je prije nego je zamaknuo iza ugla, a onda je nestao.
I dok smo se vozili kući pomislila sam Onaj je čovjek počinio težak zločin i nesumnjivo povrijedio druge, no Bog je unatoč tome želio da ga podsjetim na Njegovu ljubav i oprost.
Koliko ljudi hoda ovim svijetom, okovani okovima krivnje i grižnje savjesti? Osjećaju se krivim zbog stvari koje su napravili, rekli ili pak zbog stvari koje su trebali reći ili učiniti, no nisu. Sve što im pak treba je običan podsjetnik da je Božja ljubav bezuvjetna, vječna, milostiva i oprostiva. Taj jednostavan podsjetnik vratiti će im nadu u život i obasjati njihova slomljena i tužna srca.