Mislim da je znakovito da je Isus bio razapet na brdu. Križ je bio podignut iznad puteva i mnoštva ljudi. Morali ste ići do njega i podići pogled prema gore kako biste ga vidjeli.
Ta fizička metafora odražava značaj Isusove smrti na križu. To je bio najvažniji pojedinačni čin koji se ikada dogodio. Sve što se dogodilo prije toga doseglo je kulminaciju u ovoj fazi ljudske povijesti. Sve što su Bog i ljudi napravili dovelo je do tog trenutka – Njegove smrti na križu.
Isus je napravio nešto nevjerojatno, nešto toliko puno ljubavi. Za mene je to bio Njegov odlučujući čas. U tom je trenutku ispunio svoju sudbinu, svrhu svog postojanja koju je odabrao prije nastanka zemlje. Prihvatio je čašu boli i patnje koju očajnički nije želio, i dao nam je iscjeljenje tijela i uma, obnovu našeg odnosa s Bogom i vječnost, kojoj sada možemo pristupiti kroz Njegovu ljubav.
Teško je reći koji je trenutak bio veći, raspeće ili uskrsnuće. Uskrsnućem je dokazao da je On zaista i bio onaj za kojeg se predstavljao. Time je okončao najepskiju priču svih vremena, a obećao nam je i nastavak. A što je još bolje, obećao nam je da ćemo mi biti glavni likovi u novoj priči koju je On napisao. Kakvu svijetlu budućnost sada imamo, zadivljujuću i lijepu poput svježih ljiljana u jutarnjoj magli i sunca koje izlazi na obzorju.
Križ koji nosim oko vrata je prazan jer Isus više nije na križu, nego je živ. Isus je izvojevao pobjedu na smrću, ali još uvijek nosim simbol Njegove boli. Zašto?
Zato što bez križa ne bi došlo do prekrasne kulminacije svih događaja. I zato mi vjernici gledamo u njega i uzdižemo ga. Zato jer nam to znači više nego bilo što – to je vrijednost naših duša i Isus je to znao kada ih je otkupio za sebe.
To je “trofej” vrijedan podizanja i divljenja. To je vrijedno prvog mjesta na listi najvećih trenutaka u povijesti.