Prije nekoliko godina vodio sam pjevačku skupinu koja je bila sastavljena većinom od tinejdžera. Svi su bili talentirani glazbenici i pjevači, a ja sam im trebao pomoći u daljnjem glazbenom usavršavanju.

Zaista sam uživao u ulozi “voditelja,” možda čak i malo previše. Sebe sam doživljavao kao vođu i uvijek sam morao imati zadnju riječ, naročito kada se radilo o tome kako smo zvučali kao grupa i kako smo trebali zvučati. Imao sam istančan sluh za glazbu i ponosio sam se time. Živcirao sam se kad god bi netko to dovodio u pitanje, ili kada bi netko drugi ukazao na neku od mojih grešaka, u sviranju gitare ili pjevanju. Po meni, ja sam bio najnadareniji i najiskusniji, a ostali su bili moji učenici.

Drugi su mi nekoliko puta ukazali da “brzam” tj.ubrzavam ritam kad sviram gitaru. Ljudi iz grupe; i oni koji su prisustvovali našim probama, tvrdili su isto, no ja sam to odbijao priznati. A onda sam jednog dana svirao bubnjeve sa grupom starijih, iskusnijih glazbenika. Basista je odjednom zaustavio svirku i rekao: “Polako, uspori. Drži ritam, ne brzaj.”

Bio sam šokiran. Ovog puta primjedba je došla od boljeg i iskusnijeg glazbenika. To me je navelo na razmišljanje. Na probama je bilo napeto, a ja sam uvijek krivio druge, a nikad sebe.

Kasnije sam jednoj od svojih prijateljica ispričao o svojim poteškoćama s grupom koju sam vodio i kako sam tek spoznao da je sve najvjerojatnije bila moja greška. Njezin savjet je bio da istinski vođa prvo mora naučiti biti dobar sljedbenik.

Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Njezine riječi preokrenule su moj svijet naopačke. Istovremeno sam pak osjećao da je bila u pravu. Pitao sam se kako bih mogao naučiti “slijediti” savjet onih koje sam podučavao, mlađih i manje iskusnijih glazbenika od mene. No kada sam se pokušao staviti u njihove cipele, shvatio sam da su se zbog mene sigurno osjećali podcijenjeno.

Osim toga, uvidio sam da ako želim da ti mladi ljudi procvjetaju u svojoj karijeri, moram ih ohrabriti kako bi prihvatili sebe i pomakli granice svojih sposobnosti. Shvatio sam da sam imao potpuno suprotan učinak na njih i odlučio sam se promijeniti.

Prvom sam prilikom sazvao grupu i ispričao im se. Dao sam im do znanja da ću nastojati tražiti i cijeniti njihov doprinos i savjet.

Otad sam se trudio vidjeti u njima prijatelje i suradnike, a ne samo pripravnike i učenike. Stvari su počele teći bolje, sve je bilo lakše, napetost je nestala i osjećao se nesmetan tijek iskrene komunikacije i uzajamnog povjerenja. Naše su probe postale zabavne, a ne stresne, a naši su nastupi dodirnuli prisutne Božjom ljubavlju.

Uspomene na vrijeme provedene s tom skupinom neprocjenjive su. Iako je svaki od nas kasnije krenuo svojim putem, slijedeći različite pozive i karijere, prijateljsvo između nas još uvijek postoji.

Prva Petrova poslanica 5:5 kaže “Svi se odjenite u poniznost jedni prema drugima.” 1 Iako sam u djetinjstvu naučio napamet ovaj biblijski stih, ovaj doživljaj pokazao mi je kako da ga živim.


  1. SHP