I dok sam užurbano vozila ulicama Morelie, grada u Meksiku, vidjela sam puno prosjaka kako stoje pored semafora i prose. Bio je Badnjak i s kćerkom sam izašla kupiti još neke sitnice.
“Pogledaj onu ženu, mama!” uzviknula je Cathy, moja desetogodišnja kći, pokazujući na stariju ženu koja je na trenutak prestala prositi kako bi protrljala svoja gola i promrzla stopala.
“Sigurno je nečija baka,” pomislila sam na glas, “no umjesto da je doma s obitelji, ona je tu vani, bosa i promrzla, skuplja novac za hranu.” A onda mi je sinula ideja. “Cathy, hajdemo doma da skupimo nešto hrane za nju.”
Padao je mrak pa najvjerojatnije neće još dugo raditi kod semafora. Požurile smo se kući, našli par čvrstih torbi i počeli pregledavati frižider i ostavu. Našli smo paketiće riže, graha, nekoliko suhih, ljutih papričica, teglu umaka, kukuruzne tortilje i kuhanu piletinu. Nije bilo teško napuniti torbe kad imaš s čime. U torbe smo stavili i kilu kruha, teglu ili dvije pekmeza, i slaninu, a potom sam ih zavezala s velikim mašnama i uputili se natrag.
Isprva smo pomislili da smo zakasnili i da je već otišla. A onda smo je ugledali. Polako se vukla niz ulicu, umotana u dugački šal, vjerojatno na putu kući.
“Dobra večer!” Cathy je pozdravi i nastavi na španjolskom. “Vidjeli smo vas kod semafora i donijeli smo vam nešto za božićnu večeru.”
Starica nije mogla vjerovati svojim ušima. Zapanjeno nas je gledala dok su joj suze navirale na oči. Uzela je ruke moje kćerke u svoje i poljubila ih. “Hvala vam! Hvala vam! Divni ste! Vi ste božićni anđeli!”
A potom je uzela torbe i nastavila svojim putem.
Naš je badnjak bio svečan i veseo kao i uvijek. Sljedećeg jutra Cathy je otvorila svoje poklone. Kada sam je pitala da li je uživala u Božiću rekla mi je: “Znaš mama, sreća one starice i njezino ljubljenje mojih ruku bili su najbolji božićni dar koji sam ikada dobila. Mislim da je davanje najbolji dio Božića!”