Bješe to naš najbolji Božić, iako smo te godine imali najmanje novca za božićne poklone i proslavu. Nedavno smo se doselili u našu novu zemlju, te smo za sobom morali ostaviti svu božićnu dekoraciju. Troškovi selidbe nisu bili mali, tako da smo imali vrlo malo novca. Hvala Bogu, jedne su jesenje subote djeca tijekom šetnje kroz šumu skupila čitavu torbu borovih češera kako bi ih kasnije mogli upotrijebiti u dekorativne svrhe.
Poslije toga, svake subote bismo zajedno radili na našoj zbirci borovih češera. Prvo smo ih razvrstali po veličini i kvaliteti. Potom su djeca na svaki od njih zavezala komadić zlatne žice, a onda smo ih objesili na dugački štap kako bismo ih sve zajedno mogli lakše prešpricati sprejem. Naravno ispod smo prostrli staru plahtu. Kada se boja osušila, skratili smo žicu na potrebnim mjestima i savinuli je na krajevima kako bi češere mogli objesiti na bor ili na vijenac.
Zatim je na red došlo ukrašavanje. Sa zlatnim i zelenim vrpcama i ljepilom, svaki je češer ubrzo bio pretvoren u pravo, malo remek-djelo. Rezultati su bili jednostavni no prekrasni i gosti su uvijek komentirali kako je naša dnevna soba bila lijepo uređena.
Slijedeće godine, kada je kutija s božićnim ukrasima izašla iz ormara, svi su pohitali da vide kako su preživjeli borovi češeri. Otvarajući kutije čula sam komentare: “E, ovoga smo našli dok smo se penjali na onaj brežuljak!” ili “Ovoga sam ja ukrasila!” Svi su uživali u lijepim uspomenama prethodnog Božića i svoje uloge u njemu.
Shvatila sam da novac nije toliko važan u stvaranju prekrasnih Božića koji će svima ostati u nezaboravnom sjećanju. Činjenica da financijski nismo bili u najboljem položaju nadahnula nas je da upotrijebimo borove češere kao dekoraciju što je na kraju pretvorilo običan praznik u blagdan kojeg ćemo se uvijek rado sjećati. Iako smo oskudijevali u materijalnom, bili smo bogati u duhovnom – imali smo jedan drugoga.