Početni stihove prvog poglavlja knjige o Izaiji su zastrašujući! U njima Bog upotrebljava zaista snažne riječi da opiše grijehe naroda Jude: ugnjetavanje siromašnih, korupciju, krv na njihovim rukama; sve stvari koje su ih udaljili od Njega. Rekao im je da je njihovo poštivanje vjerskih običaja postalo licemjerno i bezvrijedno, a njihova srca zla i buntovna protiv Njega, te su zbog toga i bili potučeni od strane svojih neprijatelja.
Unatoč njihove svojeglavosti i namjerne neposlušnosti prema Njemu, Bog je bio ganut njihovim stradanjima i nije se zadržavao na kaznama koje su zaslužili. “Prestanite činiti zlo,” molio ih je. “Učite se činiti dobro! Težite za pravdom! Pomažite potlačenomu!”1
Bog im je potom dao jedno od najljepših obećanja u Bibliji, obećanje koje nam daje uvid u vrstu prijateljstva kojeg želi imati s nama: “Dobro dakle, i iako su vaši grijesi crveni kao skrlet, postat će bijeli kao vuna!”2
Ovo obećanje pokazuje da je Bog ne samo spreman oprostiti, već da to i silno želi. I kao što svježe pahuljice snijega prekriju lokvu krvi i “brišu” je, tako i Božji oprost briše naše grijehe, kao da se nikada nisu niti dogodili. Bog se ne sjeća naših grijeha. 3
Ta vrsta opraštanja je nadnaravna i dio je Božje naravi. Nije lako kada vas netko povrijedi, naljuti ili se pak nepravedno ponese prema vama no “primite to kao da se nikada nije niti dogodilo.” To vas dakako ne oslobađa odgovornosti koju imate kada ste vi taj koji treba oprostiti drugima.
Ne smijemo zaboraviti što je Isus učinio za nas. Dao je svoj život za nas i time preuzeo na sebe teret naših grijeha, iako to nismo ničim zaslužili.
Stoga, nastojmo biti više nalik Njemu tako da dajemo drugima to “nezasluženo” oproštenje koje smo i sami primili.