Prije nekoliko godina shvatila sam da sam potpuno izvan forme. Na poslu sam puno sjedila, a nakon radnog vremena nisam se bavila nikakvom tjelovježbom, iako sam zapravo voljela vježbanje. Jednostavno nikako nisam mogla naći vremena ili nadahnuća da počnem i ustrajem u svojoj nakani. Dio problema bio je u tome što sam smatrala uspjeh na radnom mjestu važnijim od svojeg zdravlja.
Onda sam jednog dana, u lokalnim novinama, pročitala članak o godišnjem maratonu. Savršeno! Bio je to cilj vrijedan truda, dobar razlog da počnem s vježbanjem. Odlučila sam naporno trenirati i prijaviti se za sljedeću godinu.
Moj “program” sastojao se u što bržem trčanju – dok nisam ostala bez daha, i hodanju – dok nisam povratila dah, i ponovnog trčanja iz petnih žila. Nakon 40 minuta takvog treninga bila sam potpuno iscrpljena. Dobro sam se osjećala jer sam se opet počela gibati, no nakon nekog vremena opazila sam da nisam baš puno napredovala.
Došla sam do zaključka da bi mi dobro došla profesionalna pomoć. Počela sam surfati internetom i našla sam nekoliko sajtova koji su bili posvećeni trčanju. Neki su savjeti bili informativni, drugi neprihvatljivi. Većina je ohrabrivala ljude da kupe skupe sprave za vježbanje ili unajme osobnog trenera.
Još zastrašujuća bila je ideja o dosljednom, dugotrajnom treningu. Mnogi su stručnjaci napisali: “Počnite polako, izgrađujte se postepeno, no svakodnevno!” Po prirodi sam osoba koja želi brze rezultate. Dugotrajni projekti – uh! – dovodili su me do ludila. Suočavajući se s vlastitim reakcijama prema ovakvom načinu vježbanja otvorilo mi je oči, te sam uvidjela da je takav stav utjecao i na druga područja mog života. Važne stvari ostajale su nedovršene jer su zahtijevale ustrajnost u sitnicama.
U međuvremenu, jedini ljudi koji su trčali maraton ili ostvarivali svoje ciljeve bili su oni koji su na tome radili iz dana u dan, tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Odlučila sam se promijeniti, počevši s tjelovježbom. Počela sam polako i umjereno, a onom pakosnom glasu u glavi koji mi je govorio: “Koje dobro mogu ove sitnice donijeti?” ponavljala sam da zašuti.
U to sam vrijeme naišla na jedan fenomenalan članak o zdravom življenju koji je savjetovao unošenje duhovne snage u jednadžbu za zdrav život i dobru kondiciju. Počela sam se više moliti i to ne samo za napredak u trčanju već i za Njegovo vodstvo u programu. Nije mi se uvijek bilo lako dignuti ujutro, no moj mi je radni raspored dopuštao određenu mjeru fleksibilnosti, pa sam često dolazila kući ranije, kako bih mogla ići na trčanje.
Ispočetka, stvari su se odvijale sporije nego što sam to očekivala, no trudila sam se održati svakodnevni tempo. Svakodnevno bih pretrčala malo više i ubrzo sam počela uživati u tome. Također sam osjetila da mi je razina energije porasla.
U jednom trenutku dobila sam gadnu gripu, a poslije ozdravljenja tjednima me je proganjao umor. Kada sam konačno bila spremna nastaviti trenirati, uvidjela sam da je kondicija koju sam do tada stekla, nestala. Sve ono vrijeme i trud koji sam uložila bili su izgubljeni! Nije mi se dalo ponovo započeti pa sam tako odložila trening, govorivši si sutra ću.
Jednoga sam dana jednostavno “bacila” sve svoje isprike kroz prozor. Odlučila sam opet početi polako, korak po korak i vidjeti dokle mogu dogurati. Na moje iznenađenje tijekom bolesti izgubila sam samo 25% svoje snage. Sav moj trud zapravo i nije bio uzaludan, a i što sam više trčala, bolje sam se i osjećala. Bilo je osnažujuće udisati svjež zrak i trčati prekrasnom prirodom koja je okruživala moj dom. Mislim da sam toga dana shvatila koliko volim trčanje. Biti fit bio je cilj truda vrijedan, a pomisao da ću jednog dana trčati marathon, dala mi je potreban podstrek. Svakodnevno treniranje također je imalo svoje čari.
Trčeći, razmišljala sam i o drugim stvarima koje sam zanemarila, jer su zahtijevale planiranje i ustrajan, dugotrajan rad. U trčanju sam našla zadovoljstvo i svakog sam dana nastojala trenirati kako bih bila zdrava i u dobroj formi.
Također sam naučila koristiti to vrijeme osame da bih se molila o stvarima. Tijekom trčanja podijelila bih s Isusom svoje probleme. Ponekad bi mi dao rješenje (nešto što mi nije bilo ni na kraj pameti), a ponekad bi se samo osjećala lakše. Također se molim i za druge ljude i situacije. Oduvijek sam osjećala da to trebam činiti, no nikad nisam nalazila vremena za to. Na kraju treninga često bih se osjećala kao da sam sav svoj teret ostavila negdje pored puta.
Možda nikad neću trčati taj maraton, no na kraju svakog dana možete me naći kako trčim prekrasnom prirodom.