Film Shenandoa opisuje vrijeme američkog građanskog rata. To je dirljiva priča o obitelji s juga koju zahvaća vrtlog rata. Starješina obitelji, Charlie Anderson neprestano odbija zahtjeve svojih sinova da se pridruže ratu. Charli želi ostati neutralan i ne želi se miješati u rat koji ga se ne tiče.

Dobro su živjeli prije rata. Obitelj je imala veliki posjed. Šestorica sinova vrijedno su radila i posjed je napredovao. Mladići su sazrijeli u mudre i razborite muškarce te su se počeli ženiti i zasnivati svoje obitelji. Otac udovac, bio je zadovoljan sa svojim životom.

A onda su jednog dana najmlađi sin Boy i njegov prijatelj otišli u lov na rakune te slučajno naišli na konfederacijsku zasjedu. Prestrašeni, okrenuli su se i počeli bježati te nisu stali sve dok nisu bili izvan opasnosti. Iscrpljeni, zaustaviše se kako bi se napili vode na obližnjem potoku. Boy pored njega pronalazi staru vojničku kapu s južnjačkim obilježjima (Konfederacijski ili južnjački vojnici su u tom ratu bili buntovnici). Bez razmišljanja stavi je na glavu, no trenutak kasnije vojnici Sjevera nailaze na njih i misleći da je Boy jedan od buntovničkih vojnika, odvode ga u zarobljeništvo.

Prijatelj uspjeva pobjeći te odlazi njegovom ocu da mu kaže što im se dogodilo. Odjednom, otac biva uvučen u rat i nekadašnji promatrač cijelim se srcem baca u borbu kako bi spasio svog sina. Sinovima je rekao da je rat sada postao njihova osobna stvar. Nije uzeo oružje u ruke jer mu je to naredila vlada jedne ili druge strane, no bilo mu je jasno da ako ne poduzme nešto, život njemu voljene osobe biti će ugrožen.

Kada je jednom odlučio da je rat postao osobna stvar za njega, nitko mu nije trebao reći što treba činiti. Nisu ga trebali poticati. Borio se za ono što je volio i to mu je bila sva potrebna motivacija.

Osobno se mogu se poistovjetiti s Charlijem Andersonom i stavom “ovo je sada moj rat.” Oduvijek sam poznavala Isusa i mislim da sam ga oduvijek i voljela, no trebalo mi je vremena da mu se pridružim, da tako kažem. Ako je život ugodan i možete izbjeći poteškoće koje donosi život vjernika….zašto ne? Na kraju krajeva, nitko normalan ne želi nedaće i probleme u svom životu, zar ne?

No, upravo je u tome “kvaka”. Vrag uvijek ometa, izvrće i pokušava zaustaviti Božji plan za čovjeka i svu je Božju djecu već označio kao svoje neprijatelje. Stoga smo pozvani da se “naoružamo” u duhu, 1 te načinom na koji živimo donesemo razliku u borbi između dobra i zla.

No sve to ništa ne znači dok ne donesemo odluku da je to “naš” rat. Kada jednom bitka postane osobna, pretvaramo se iz običnog promatrača u nekoga tko odlučno želi napraviti razliku, baš kao i Charlie Anderson.

Prvo morate razumjeti važnost malih odluka. Baš kao što vojnik svakodnevno trenira bez obzira bio na prvoj crti bojišta ili u vojarni, tako i mi moramo biti aktivni u našoj duhovnoj pripremi. Naše „misije-zadatci“ biti će najčešće sasvim obične, svakodnevne stvari. Takvi su barem moji zadatci. Ili sam mirotvorac između „zaraćenih“ strana, ili obraćam pažnju na sitne detalje i potrebe drugih ljudi  i slične stvari. No, sve je to o.k. Jasno mi je da čak i takve male stvari mogu utjecati na krajnji ishod borbe.

Svoj sam život odlučila posvetiti Kristu i to ne zbog toga jer su to moji roditelji ili prijatelji uradili ili pak nisu uradili. Činim to jer je Božja borba postala moja borba i želim izvojevati što više pobjeda za svoju stranu.


  1. Poslanica Efežanima 6:10–18.