Jeste li znali da i obično, javno parkiralište može biti romantično mjesto? Govorim o romansi koju sam doživjela šetajući parkiralištem s Isusom.

Sjedeći cijeli dan za stolom osjećala sam potrebu da protegnem noge i malo se razgibam. Imala sam dva izbora: ili da odem u dobro prozračenu teretanu ili da izađem van, na ulicu, gdje me je čekalo jako teško i sparno vrijeme. Pošto sam osjetljiva i lako se prehlađujem izabrala sam vrućinu i sparinu. No, ubrzo potom uvidjela sam da baš i ne podnosim vrućinu tako dobro. Pošto je vrijeme bilo zaista pakleno u to doba godine, morala sam malo pričekati dok vrućina ne popusti, a to se dogodilo tek negdje oko ponoći.

Uobičajeno sam se razgibavala navečer kada bi svi otišli na spavanje. Pošto je bilo kasno, i nisam baš dobro poznavala kvart ostala sam na parkiralištu koje je bilo dobro osvijetljeno, a imalo je i čuvara. Trebalo mi je pet minuta, od jednog do drugog kraja, i jednostavno sam nastavila šetati, tamo-amo.

Noćni čuvar je bio ljubazan mladić koji me je ohrabrio da se nemam čega bojati i rekao mi da je pakiralište bilo dosta sigurno mjesto. Čuvar je bio kao vidljivi podsjetnik Božje nazočnosti i bilo ga je ohrabrujuće slušati. Opustila sam se i uživala u šetnji, znajući da su čuvar, Bog i Njegovi anđeli bili na dužnosti.

No, vratimo se na moju izvornu misao: Što je to romantično o parkiralištu? Moje osobno vrijeme za šetnju i razgovor s Isusom, jedinim koji poznaje moje srce bolje od mene same. Sve je bilo mirno, spokojno i jedino je mjesec ponekad privlačio moju pozornost, no to je samo pridonijelo posebnosti doživljaja.

U jednom sam trenutku ugledala malog zeca koji je zastao u travi, osluškivajući prirodu oko sebe. Nije se bojao, samo je bio znatiželjan. Nisam jedina bila budna u te kasne sate.

Moram priznati da ne volim baš gledati aute. U drugu ruku parkirani automobili dali su mi povod da se zahvalim Isusu na svim modernim aparatima bez kojih bi bilo teško zamisliti naš život u ovom suvremenom dobu.

Čak su i stari, pohabani automobili izgledali lijepo obasjani prirodnom ljepotom drveća koja su rasla uzduž zida-ograde koji se uzdizao na granici imanja. Sigurnosna svjetla obasjavala su lišće drveća dajući im mekani, zlatni izgled. Svjetlost koja se probijala kroz grane drveća izgledala je mistično, pomalo magično. Kontrast između tame i zlatkaste svjetlosti stvarao je efekt koji se jedino mogao zamijetiti noću.

Tijekom dana stvari ponekad izgledaju jednolično, svakodnevno, dosadno no kada se noćna tama spoji s nježnim svjetlima, sve se promijeni. Kombinacija kao da ističe i povećava ljepotu koja se tamo već nalazi. To ne znači da su nedostaci nestali; još uvijek su tamo i postat će vidljiviji kada ih sunčeva svjetlost obasja. A onda će opet doći tama i prekriti ih, dovoljno dugo da bismo mogli biti zahvalni na ljepoti koju ne možemo vidjeti tijekom dana. Božja ljubav je nalik tome. Mislim da na isti način Isus vidi ljepotu u nama i zanemaruje naše nesavršenosti.

Jedne sam noći tako čula pticu pjevicu, i to samo jednom. Nikad više. Bio to prekrasan koncert, pun različitih pjesama, poseban dar u kojem je moj brižni i voljeni Gospodin želio da uživam.

Kad god šetam parkiralištem uvijek nosim sa sobom MP3 player na kojem imam dosta interesantnih stvari, no rijetko ga koristim jer ipak je to bilo moje vrijeme koje sam provodila s Isusom i duboko u sebi osjećala sam zov Njegove ljubavi.

Razgovarali bismo o mnogim stvarima. Uvidjela sam da s Njim i parkiralište može biti lijepo. Rekao mi je da zajedno uvijek možemo iskoristiti okolnosti u kojima se nalazimo na najbolji način.