“Popnemo li se na ovu planinu onda ne postoji ništa što zajedno ne možemo svladati!”
Sjećam se kako se otac pokušavao nasmiješiti dok je to govorio i pokazivao prema kamenitoj planini koja se nalazila otprilike tridesetak metara iznad autoceste. Bilo mi je trinaest godina i vozila sam se s ocem i starijim bratom kroz užarene, suhe pustinje Meksika prema SAD-u, gdje smo trebali obaviti neke obveze.
Moji su roditelji bili misionari i radili su u Meksiku. Voljela sam raditi s njima. Život u Meksiku bio je lijep i uživala sam u njemu.
No, u tom životnom razdoblju stvari i nisu bile baš najbolje. Moji su roditelji imali bračnih nesuglasica te su odlučili neko vrijeme živjeti odvojeno. Majka se iselila nekoliko tjedana ranije i nije mi bilo svejedno. Brinula sam se za nju i nisam bila sigurna da će se ikada vratiti.
Tijekom putovanja opazila sam da moj otac razmišlja o toj situaciji. Bio je tužan, zabrinut i umoran. Zrak je bio težak i osjećala se napetost i nesigurnost. Odjednom smo svi počeli slabo osjećati. Počela nas je boljeti glava, najvjerojatnije zbog vrućine, no također i zbog svih tih emocija. Sjećam se da smo bili na rubu suza. Zapravo cijeli dan smo bili mizerni. A onda je otac samo zaustavi vozilo. Bili smo, ono što se kaže Bogu iza leđa.
Još uvijek mi pred očima titra slika očevog lica. Vidjelo se da s mukom suzdržava suze. Izašao je van iz auta i pozvao nas da krenemo s njim. Polako, mrmljajući i vukući nogu pred nogom, onako kako to samo tinejdžeri znaju, istupili smo van. Tridesetak metara od nas uzdizala se stjenovita planina, sami kamen. Bila je najmanje nekoliko stotina metara visoka i nigdje nisam vidjela stazu koja je vodila na vrh.
Vrućina je bila ubitačna dok smo žmirkajući odmjeravali kamenje oko sebe, a potom se brzo osvrnuli, tražeći pogledom kojote ili otrovne zmije. Stajali smo tako u tišini, pitajući se što smo trebali činiti. Tišinu je probio očev glas:
“Popnemo li se na ovu planinu onda ne postoji ništa što zajedno ne možemo svladati!”
Nekako smo znali da je to bilo iscijeljenje koje je svatko od nas trebao.
Unatoč emocijama nismo se prepirali s njim. Za ne povjerovati, zar ne? Stajala sam gledajući ogromnu gromadu ispred sebe, i spremajući se za novi izazov. Željela sam pokušati. Da, bili smo umorni, i nismo se baš najbolje osjećali, no gledajući prema vrhu poželjela sam stajati na njemu i osjećati se kao pobjednik.
Ostavili smo vozilo pored ceste i jednostavno se počeli uspinjati. Nismo ponijeli ništa za sobom. Penjali smo se po pukotinama stijena, svaki udubljen u svoje misli. A onda su se tu i tamo počeli čuti komentari kao: “Hvala tata” i “E, to si brzo preskočio.” Napetost je time nekako bila “razbijena,” i uspon se nastavio.
Prisjećajući se tog uspona kao da smo se sa svakim korakom oslobađali svojih povreda i strahova. Digli smo ruke u zrak i predali se Isusu, rekavši: “Vjerujemo Ti.”
Bilo je tu toliko emocija i neizgovorenih pitanja u mom srcu. Zbog oca sam nastojala biti jaka, te nisam bila svjesna svih tih osjećaja i strahova. No, što smo se više penjali bilo mi je sve lakše, kao da je netko postepeno skidao sav teret s mojih ramena.
Trebalo nam je dva do tri sata da se popnemo na vrh. Sunce je peklo kao ludo, a i vjetar je počeo puhati. Sunce je polako zalazilo, okruženo prekrasnim narančastim i zlatnim sjajem. Zurili smo u tu ljepote, bez daha, što od uspona, što od čudesnog prizora. A onda smo prasnuli u smijeh, i uživali u razgovoru i ljubavi našeg velikog Tvorca koju smo osjećali svuda oko sebe. Oslobodili smo se svojih problema, i naša su lica ponovno postala vedra i ozarena. Bili smo iscrpljeni, no slobodni i puni života.
Spustili smo se s planine promijenjeni i obnovljeni. Nekako sam jednostavno “znala” da će sve biti u redu. I bilo je. S vremenom roditelji su izgladili međusobne nesuglasice i majka se vratila kući. Bog nas je dodirnuo kroz ljepotu Svoje prirode i kroz ilustraciju uspona na planinu pokazao nam je da ne postoji ništa što ne možemo svladati i pobjediti. Učinio je sve kako bismo osjetili Njegovu ljubav i prisustvo.
Taj uspon neću nikada zaboraviti naročito zbog dva razloga:
Stvarno sam osjetila Isusovu prisustvo. Dok sam stajala na vrhu kamenite planine osjećala sam se sretnom, sigurnom, voljenom, iako su moje emocije prije toga bile potpuno drugačije. Bilo je nestvarno, božanstveno.
Drugi razlog je da mi je postalo jasno da se nisam trebala “izliječiti.” Nisam se trebala boriti s emocijama. Nisam trebala raditi na tome, niti očajno u molitvi biti na koljenima tražeći odgovor. Jednostavno sam se opustila i dopustila Isusu da tiho govori mom srcu, kroz vjetar, planinu i osjećaj radosti koji nas je obuzeo kada smo se popeli na vrh. Samo sam se bacila u Njegove snažne ruke znajući da će me uhvatiti.