Liza je bila mamina najbolja prijateljica. Sreo sam je u teniskom klubu u kojem sam radio poslije škole i preko vikenda. Uvijek bi popričala sa mnom kao da sam bio njen vršnjak i to mi se jako svidjelo.
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća pretvorio sam se iz konzervativnog, sramežljivog klinca u hipija koji je intenzivno tragao za istinom. U potrazi za istinom i smislom života odlučio sam posjetiti sve one koji su na mene ostavili pozitivan dojam u životu. Liza je naravno spadala u tu grupu. Kada sam nenajavljen zakucao na njena vrata, ona i njen suprug “Veliki John” ostali su bez riječi. U svoj su dom primili odrpanog poznanika iz prošlosti bez predrasuda. Slušali su moje neuobičajene ideje i teorije. Ako su u nedoumici i prevrtali očima i namigivali jedno drugome, nisam primijetio.
Hvala Bogu, uskoro sam našao ono što sam tražio. Prijatelj mi je rekao da je primio Isusa kao svog osobnog Spasitelja pa sam i ja to isto učinio. S vremenom sam odlučio da se priključim misionarima koji su radili s mladim ljudima u Australiji i na Novom Zelandu. U međuvremenu sam čuo da je Liza oboljela od Parkinsonove bolesti i da neće još dugo živjeti. Majka i ja odlučili smo je posjetiti.
U bolnici smo zatekli i njenog supruga koji joj je također došao u posjetu. Ležala je na pokretnim kolicima, i slušala o promjenama koje su se dogodile u mom životu otkako smo se zadnji puta sreli. Nije se mogla načuditi da se netko toliko mogao promijeniti u tako kratkom vremenu – od pristojnog mladića do čudnog hipija pa sve do kršćanskog volontera koji je uskoro trebao otići u prekomorsku zemlju.
Kada se umorila znao sam da trebamo krenuti. Predložio sam da se pomolimo zajedno i nakon poduže stanke pristala je. Kleknuo sam pored njene postelje i primio je za ruku. Zatvorili smo oči i tada sam osjetio kako su nam se moja majka i Veliki John pridružili. Svi su za mnom ponovili jednostavnu molitvu i primili Isusa u svoje srce.
Liza je živjela još nekoliko mjeseci tijekom kojih je „gutala“ Bibliju. Bila je afirmirana umjetnica, puna radosti i vjere i slikala je sve do kraja svog života. Zarada od njenih posljednjih slika pomogla je ustanoviti volontersku udrugu na Novom Zelandu koja i dan danas djeluje.
Nebo je mjesto nastanjeno ljudima koje vi tamo pozovete. S nestrpljenjem čekam da te ponovno vidim Lizi!