Jedne zime, prije nekoliko godina vozio sam se sa skupinom prijatelja planinskom cestom na jugu SAD-a. Bješe petak i sunce je već bilo zašlo, a mi smo još uvijek hitali prema skijaškom odmaralištu koje je bilo udaljeno nekoliko sati vožnje. Tik prije našeg dolaska na odredište zaustavili smo se na semaforu. Zamijetili smo da nam čovjek iz susjednog vozila želi nešto reći te smo rekli našem vozaču da spusti svoj prozor.
“Čini mi se da vam zadnja guma ispušta zrak,” rekao je. “Mogu pogledati ako želite.”
Zaustavili smo se na svjetlu, ispred neke trgovine i izašli uvijeni u debele jakne i šalove.
“Ja sam Jim,” rekao je, stiskajući moju ruku. Čučnuo je pored kotača i rekao: “Da, sigurno ispušta zrak. Vidite?” pokazujući čavao.
Jim nas je upitao o rezervnoj gumi tj. kotaču, a kada je ugledao našu dizalicu nije baš bio oduševljen. Otišao je do svog terenca i donio svoj alat. Zdušno je prionuo na posao. Svi smo mu željeli pomoći, no u poredbi s njim bili smo pravi amateri.
“Idete li na padine?” upita Jim, upirući prst prema našoj opremi na krovu. Rekao sam mu da mi je to prvi put da idem na snowboardanje.
“Uf, snijeg nije padao još od ponedjeljka. Onaj će led gore biti gadan. Jeste li sigurni da želite nastaviti?” upitao je šaleći se. Na to sam se i ja nasmiješio, doduše malo kiselo.
Jim je bio vrlo vješt i rezervni kotač je bio gore u trenutku.
“Ok, Bog vas blagoslovio. Želim vam dobru zabavu i molit ću se za vas, a i da snijeg zbog kojeg ste došli, padne što prije.” Onda je pogledao u mene i sjeo u svoj kamionet.
Gledajući za njim uočio sam naljepnicu na stražnjem dijelu njegovog vozila na kojoj je pisalo: “Krist je Gospodin.”
Jim nije pridikovao, no dopustio je da svjetlost njegovog Spasitelja svijetli kroz njega. Nije govorio o vjeri, već ju je živio. Stao je i pomogao potpunim neznancima i taj njegov primjer kršćanstva rekao je više od tisuću riječi. Njegovo “pripovijedanje” zauvijek će mi ostati u sjećanju.