Prije nekoliko godina počela sam redovno trenirati trčanje. Brzo sam napredovala i u dogledno sam vrijeme bila u stanju trčati puno duže nego na početku. U jednom trenutku došla sam do “plafona” i ostala na toj razini više od godinu dana. Bilo mi je teško povećati svoju izdržljivost, a naročito mi je bilo teško poboljšati brzinu trčanja.

Onda sam jednom otišla na trčanje sa svojim prijateljem koji se već godinama bavio trčanjem i u odličnoj je formi. Zamolila sam ga da ocijeni moje trčanje.

“Skrati korake i povećaj ritam,” savjetovao me je. “Tako ćeš duže izdržati, a i tvoja će se brzina povećati.”

Toga se nisam ranije sjetila. Nisam svjesno trčala na neki određeni način već sam samo dopustila nogama da me nose. Kada sam počela obraćati pažnju na korake te sam se usredotočila na ritam uvidjela sam da se nisam trebala truditi trčati brže nego se to jednostavno dogodilo. Promjena nije bila drastična, no dovoljna da bih shvatila da napredujem.

Sada sam definitivno napredovala u trčanju. Disanje mi nije više otežano, moja energija je na visokoj razini, a i brzina mi se povećala. Jutros sam pretrčala stazu na kojoj sam došla do svojih otkrića, no ovoga puta to sam učinila u puno kraćem vremenu, iako mi to uopće nije bio cilj. Nisam se naprezala niti sam ostala bez daha. Bila sam opuštena i uživala sam u trčanju, od početka do kraja. Na kraju nisam osjećala umor te sam bez problema mogla i nastaviti.

Dok sam se jednog jutra molila, palo mi je na pamet da bih mogla primijeniti to isto načelo i u drugim područjima svog života, naročito u mom poslu. Volim misliti o sebi kao o osobi koja je organizirana, brza i efikasna, no moram priznati da ponekad izbjegavam stvari i zadatke i odgađam ih. Mislim da nisam lijena. Volim raditi i drage ću volje raditi i prekovremeno, ako je to potrebno. Završavanje nekog projekta je naime jedna od onih stvari u kojima najviše uživam. Uvidjela sam da iz navike izbjegavam upuštanje u velike ili dugotrajne poslove, odgađam prihvaćanje takvih zadataka do zadnjeg časa, a onda užurbano radim kako bih dostigla rok.

Nedavno sam shvatila zašto to radim. Uvijek sam naime mislila da ako radim na velikom projektu onda moram i grabiti naprijed velikim koracima. No, Isus mi je otvorio oči i ukazao na načela koja sam naučila trčeći i kako ih mogu primijeniti na svoj posao. S kraćim koracima mogu povećati učinkovitost, brže se kretati, prevaliti istu udaljenost u kraćem vremenu i s manje napora, te ne biti iscrpljena na kraju radnog dana.

Ne čekam više na sedam slobodnih dana da bih započela sedmodnevni projekt. Ako danas imam malo slobodnog vremena, recimo sat ili dva, iskoristim to vrijeme da napravim korak naprijed, bez obzira koliko mali on bio. Potom sljedećeg dana nastavljam tamo gdje sam stala i tako svakog dana. Ovako završavam naizgled nemogući projekt bez odvajanja ogromnih blokova vremena. I ne osjećam se kao da sam istrčala maraton. Radila sam malo danas, malo sutra i na kraju sam obavila zadatak. Mogu disati i nisam pod pritiskom da očajno uguram još koji sat kako bi završila nešto u roku.  Učim se da najbolje i najtrajnije poboljšanje nije napravljeno u jednom dramatičnom pokretu, već malo po malo, korak po korak. Kraći koraci zaista dovode do bržeg napretka.

* * *

Ne možete se duhovno razviti sopstvenim snagama. Duhovan rast nije plod vlastitog napora već življenja s Isusom, u Njegovoj riječi i Njegovoj ljubavi, u ispunjenju Njegovim duhom i u intimnoj komunikaciji s Njim. —Virginia Brandt Berg (1886.–1968.)

Organizirati se u normalnim životnim rutinama života i završiti male projekte koje ste započeli važan je korak prema ostvarivanju većih ciljeva. Ako se ne možete nositi s malim stvarima kako ćete se ikada moći usredotočiti na velike stvari? —Joyce Meyer (rođena 1943.

Velike stvari su napravljene od niza malih stvari skupljenih zajedno. —Vincent van Gogh (1853.–1890.)

Sretan je onaj čovjek koji svakodnevno napreduje i ne obazire se na ono što je jučer ostvario nego razmišlja o napretku kojeg danas može postići. —Sveti Jeronim (oko 347.–420.)