Skoro dvadeset godina članica sam nevladine udruge koja djeluje na područjima bivše Jugoslavije. Sve ovo vrijeme osnovicu ekipe čine isti ljudi tako da su neki komentirali da živimo kao u bračnoj zajednici. Na neki način su i u pravu. Raditi toliko dugo s jednim te istim ljudima zahtjeva donošenje određenih odluka kao i stvarnih žrtava baš kao i u braku.

Svi smo bili mladi kad smo počeli. Bili smo nošeni uzbuđenjem novog izazova kao i velikom potrebom koja se nalazila svuda oko nas, svakodnevno nas podsjećajući na plemenitost našeg poziva. Iako smo imali različite naravi bili smo toliko zaokupljeni poslom da jednostavno nismo imali vremena da se bavimo našim različitostima ili pak da brišemo suze jedan drugom nakon nekih pogrešnih pretpostavki i nesporazuma.

Kasnije smo iskusili što većina bračnih supružnika doživljava a to je familijarnost i gubljenje poštovanja, poteškoće u komuniciranju, napetost, stres itd. Nekoliko puta došli smo u iskušenje da se raziđemo i da krenemo svaki na svoju stranu. Ponekad se pak nismo mogli smisliti!

Da bismo ostali usredotočeni i ostvarili zacrtane ciljeve morali smo kad tad suočiti s različitostima i ograničenjima. Prihvatili smo jedan drugoga i odlučili da nećemo pokleknuti kada negdje nešto zapne ili dopustiti problemima da nas gurnu korak unatrag, dalje od naših snova.

Bilo je potrebno puno opraštanja, strpljenja i razumijevanja. Također smo naučili tolerirati neproduktivna razdoblja i prihvatiti činjenicu da nitko nije uvijek u top formi. Na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi i iako smo svim srcem predani plemenitom cilju te nastojimo biti idealistični i nesebični, nismo savršeni niti ćemo to ikada biti.

Ponekad naš pogled na stvari može biti iskrivljen. Jednom sam podijelila svoje mišljenje sa jednim od svojih suradnika o tome kako sam opazila da jedan od volontera nije dovoljno motiviran i kako imam osjećaj da će nas uskoro napustiti. Kasnije sam provjeravala svoj e-mail dok su mi se glavom vrzmale negativne misli o toj dotičnoj osobi. U jednoj od poruka pisalo je:

Vani je padala kiša, a u mojoj duši padale su suze tuge i očaja kada je jedan od vaših kolega ušao u moj ured. Njegov osmijeh i ljubazne riječi bile su kao melem mojoj ranjenoj duši. Osjećao sam se kao da je anđeo ušao unutra.

Mislim da ste pogodili. Riječ je o tom istom volonteru.