Kućni ljubimci su prijatelji, pomoćnici i neiscrpni izvor utjehe, naročito u teškim vremenima. Kada naš kućni ljubimac umre, osjećaj gubitka može biti zaista bolan. Ljudi koji iskuse ovakvo nešto često nastoje pronaći odgovor i nadu da nisu zauvijek izgubili nešto što im je priraslo srcu. Naše suosjećanje i razumijevanje može im pomoći da utjehu potraže u Bogu, a naše ih riječi mogu ohrabriti da će jednoga dana ponovno biti sa svojim voljenim ljubimcima u raju.
Vjerujem da će raj biti njihovo posljednje utočište. Bog će obnoviti svoju tvorevinu u izvornu savršenost. Iako nam Biblija izričito ne govori da će naši kućni ljubimci ići u raj, znamo da ih Isus voli te da želi da budemo zadovoljni i sretni u našem vječnom, nebeskom domu.
Nedavno mi je netko pričao kako mu je bio teško kada je zbog starosti morao uspavati svog kućnog ljubimca. Taj je pas bio njegov dugogodišnji prijatelj i vjerni pratilac. Uvijek je bio uz njega, spavao pored njegove postelje i slušao njegove jadikovke, tijekom razdoblja usamljenosti i depresivnosti. Prisjetio se onoga dana kada se pas iznenada pojavio na njegovom pragu, kao da je pao iz vedrog neba. Ovaj je čovjek bio uvjeren da ga je sam Bog poslao, i to u trenutku kada su mu društvo i bezuvjetna ljubav bili najpotrebniji.
Ta duboka povezanost koja je postojala između njih pretvorila je tog kućnog ljubimca u njegov ponos i njemu, najdražu stvar na svijetu. Uvidjela sam da ga je njegova smrt duboko potresla i da je bila jednaka gubitku ljudskog člana njegove obitelji. Taj je gubitak stvorio prazninu u njegovom srcu i donio mu duboku tugu.
Rekla sam mu da nas Isus bezuvjetno voli i da je obećao ispuniti sve želje našeg srca, a tu spada i ponovno druženje s našim kućnim ljubimcima koji su nam toliko puno značili u ovozemaljskom životu. 1
Pružanje podrške onima koji su izgubili dragog ljubimca daje mogućnost stvaranja odnosa s njima tijekom razdoblja žalovanja, kada su im pomoć i Božja ljubav i utjeha najpotrebniji. Povlašteni smo, ali i odgovorni da posegnemo ka onima kojima je ta podrška potrebna.
A sada mi dopustite da s vama podijelim jednu istinitu priču koja zorno prikazuje koliko ta pomoć nekome zaista može značiti:
Prije nekoliko tjedana djeca iz našeg susjedstva suočila su se s tragedijom. Iznenada je umro njihov voljena kujica, Kalu. Odlučili su je zakopati u hladovini, ispod drveta koje se nalazilo u njihovom vrtu, pored prekrasnog kipa anđela. Jednostavna ceremonija trebala se održati u subotu ujutro. Ponudila sam se da kažem nekoliko riječi, kako bih malo utješila i razvedrila djecu.
Skupili smo se na travnjaku tog prekrasnog, ljetnog jutra. Objasnila sam djeci da je Raj stvarno mjesto, baš kao i svijet u kojem živimo, jedino što je još ljepši i savršeniji, te da ćemo tamo ići poslije ovozemaljskog života.
“Biblija izričito ne spominje sve u detalje,” objasnila sam im, “no osobno vjerujem, i nisam jedina koja vjeruje u to, da će nas na drugom svijetu dočekati članovi obitelji i najbliži prijatelji koji su otišli tamo prije nas. Isto tako vjerujem da će naši kućni ljubimci biti s nama, u raju.”
Potom smo otpjevali jednu duhovnu, crkvenu pjesmu, položili cvijeće na Kaluin grob, i pomolili se. Djeca su se redom oprostila od nje, a onda se vratila svojim dječjim životima. Odrasli koji su prisustvovali našoj maloj spomen-svečanosti bili su puni riječi zahvalnosti. “Ovo je bilo prekrasno.” “Najbolji memorial na kojem sam ikad bila.” “Utješno i ohrabrujuće,” samo su bili neki od komentara.
Zahvalila sam se svima. Prvo sam pomislila da su njihove lijepe riječi samo plod uobičajene ljubaznosti, no što smo više pričali shvatila sam da su svi prisutni iskreno bili ohrabreni mojim prikazom raja. Uvidjela sam kako ljudi zapravo jako malo znaju o raju. Mnogi pak ne razumiju, da im se prihvaćanjem Božjeg spasenja u Isusu vrata raja širom otvaraju. Oni koji vjeruju u Boga trebaju biti radosni i zahvalni na takvom divnom daru od Isusa. 2