Isus je ispričao priču o opraštanju koja me uvijek pogađa u srce i prodire u samu srž moje savjesti. 1 Priča govori o dobrom kralju i njegovom knjigovođi, koji ga obavještava da mu jedan od sluga duguje ogromnu sumu novca. Radilo se navodno o zaista velikom iznosu, zapravo toliko velikom da ga je bilo nemoguće otplatiti.
Potom kralj pozove slugu i zapovijedi mu da mu vrati novac. Kada mu je ovaj odgovorio da ne može otplatiti svoj dug, kralj zapovijeda da se njegova obitelj proda u ropstvo kako bi radom otplatili tj.odradili svoj dug. Sluga preklinje kralja da mu oprosti i kralj mu, dodirnut njegovim preklinjanjem oprašta cijeli dug. Bez plana za otplaćivanje, bez kazni, ništa. Sav dug jednostavno bješe “izbrisan”. Sluga je bio slobodan čovjek. Vjerojatno se osjećao kao što sam se i sama osjećala kada sam otplatila svoj posljednji dug, ili pak puno, puno bolje.
Njegova je sreća pak bila kratkog vijeka. Napustivši kraljevsku palaču nailazi na poznanika koji mu duguje određenu svotu novca. Zaboravivši na milost koju mu je kralj upravo pokazao, sluga bezosjećano šalje svog dužnika u zatvor.
Jedan od kraljevih prijatelja svjedočio je cijelom događaju te je cijelu stvar ispričao kralju. Nakon toga, ovaj ponovno bješe doveden pred kralja.
“Kako nisi mogao biti milostiv prema poznaniku kada je tebi toliko toga bilo oprošteno?” Kralj je bio vrlo srdit. “Biti ćeš bačen u tamnicu dok ne otplatiš svoj dug do posljednjeg novčića!” Mislim da je kralj tada oslobodio čovjeka koji je dugovao manji iznos i oprostio mu dug. Kralj je naime bio milostiv te zbog toga vjerujem da je upravo to i napravio.
Kad god čujem ovu priču osjećam se kao nezahvalni sluga. Često ne opraštam. Isus je svojom smrću na križu platio našu otkupninu i kaznu za sve naše grijehe. Nema smisla da ne oprostim onima koji su mi nanijeli bol kada je meni puno više bilo oprošteno. “Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti.” 2