Sjedim na malom trgu u Sarajevu. Uvijek sam nekako osjećala unutarnji poriv da se vratim u ovaj grad, u ovu zemlju koja je toliko propatila tijekom nedavnog rata. Uspomene naviru u moje sjećanje. Došla sam sa dvoje male djece. Dečki su voljeli trčati, igrati se lovice, rolati se. Bili su veseli, razdragani, uzbuđeni. Gledala sam ih, brinula, molila za njihovu sigurnost, a ponekad bih im se i priključila.
Davno je to bilo….
Odrasli su. Tako brzo…
Puno sam vremena provela s njima. Školovali sam ih kod kuće, povela sa sobom kada bih negdje putovala, uključila bih ih u svoje dobrotvorne aktivnosti, naučila sam ih kuhati, čistiti, išli smo na izlete itd.itd. Jednostavno rečeno, gdje ja tu i oni. Bila sam samohrana majka i suočavala sam se s mnogobrojnim problemima i izazovima, no voljela sam biti majka.
A onda su odrasli i otišli. Ostala sam sama. Odlučila sam se vratiti misionarskim djelatnostima te sam se pridružila projektu u Boholu, na Filipinima.
Bohol je kao raj na zemlji. Ocean je satkan od svih mogućih nijansi plave boje: intenzivno plave, kristalno čiste, zagasite i dramatično plave, tirkizne, indigo. Zalasci sunca su također nevjerojatna kombinacija boja: jarko žute, zlatkaste, narančaste, svjetlo ljubičaste. Uživala sam u palmama, čamcima, usporenom ritmu života.
Unatoč svoj ljepoti koja me je svakodnevno okruživala, moje su večernje šetnje pored obale bile ispunjene osjećajima samoće i nostalgije. Nedostajali su mi djeca i prijatelji. Ponekad je bilo neizdrživo. Tada bih plakala i usrdno molila Boga da otkloni svu potištenost i da mi da snagu da nastavim.
Često bih sjedila na obali i upijala pogledom ljepotu ovog prekrasnog otoka. Tada bih imala osjećaj kao da je Isus bio sa mnom. Ponekad nisam znala što da mu kažem. Bila sam obeshrabrena i nisam ga mogla čuti. No, bilo je to kao da sjedite pored bliskog prijatelja. I kada je sve bilo rečeno, nastavili biste sjediti tako, u tišini, osjećajući se dobro, u društvu prijatelja.
Na početku svakog dana, prije svih aktivnosti, slušala bih kratke propovijedi ili inspirativne poruke. Ne znam da li bih uopće preživjela bez te duhovne hrane i bez večernjih druženja s Isusom. To su zaista bili posebni trenuci.
Sada sam u Sarajevu, u posjeti. Moj stariji sin je već puno viši od mene. Učvršćuje svoju kameru na tronožac i trči kako bi stao pored mene. Klik. Spremna sam za sljedeće poglavlje u mom životu.