“Trebam novaca i to puno novaca!” uzdahne prijatelj miješajući svoju kavu u našoj kuhinji.
“Zašto?” upitao sam ga iznenađen. Moj prijatelj nije bio siromašan i izgledalo je da ima sve što mu je trebalo.
Pogledao me je zbunjeno. “Imam snove čovječe! Želim veliku kuću i novi auto. Život mi je dosadan, no nemam dovoljno novaca da bih ga promijenio.” Pogledao sam ga. Stvarno je izgledao mizerno.
Apostol Pavao je dobro rekao: “Navikao sam biti zadovoljan onim što imam. Znam oskudijevati, znam i obilovati…” 1 Biti zadovoljan je ključ sreće. Ponekad to baš i nije tako jednostavno. Naime sve oko nas poručuje nam da možemo biti sretni samo onda ako imamo puno više od onoga što posjedujemo, a to može biti poprilično obeshrabrujuće.
Engleski milijunaš Jon Pedley također je imao snove i za razliku od mog prijatelja uspio ih je ostvariti. Novac, slava, poštovanje – imao je sve. Čak je bio i na naslovnim stranicama raznih časopisa.
No, ispostavilo se da ni njemu nije bilo lako. Negdje iza maske bogatog i bezbrižnog čovjeka mali, unutarnji glasić mu je govorio da nije sve kao što izgleda i da je život puno više od samog bogatstva. Mrzio je taj glas te je odlučio da ga utopi u alkoholu. Jednog dana napio se kao „majka“ i doživio saobraćajnu nesreću. Završio je u komi u kojoj je ostao šest tjedana.
No, to kraj njegove priče.
Kada se napokon probudio iz kome, svega mu je bilo dosta. Shvatio je da se mora promijeniti. I to je i učinio. Dao je svoje srce Bogu, a većinu svog novca poklonio je u dobrotvorne svrhe. Nakon toga je odletio u Ugandu, živio u kolibi od blata sa siromašnim domorocima i osnovao sirotište za izgubljenu djecu.
Nismo svi pozvani da prodamo svu svoju imovinu i počnemo živjeti u primitivnim uvjetima, no priča o Jonu Pedleyu je dobra ilustracija o tome kako se istinska i trajna sreća ne nalazi u nagomilanom bogatstvu i materijalnim stvarima.
- Poslanica Filipljanima 4:11,12 ↑