Jednog sam dana otišla na sat violine i na učiteljevom stolu ugledala sam dvije violine. Prva je odmah privukla moju pozornost. Bila je elegantna, vrijedna divljenja. Imala je ručno izrezbareni stražnji dio i strane, i glatku, blještavu površinu, a puž, taj ukrasni i dekorativni dio violine koji se nalazi iznad ključeva za podešavanje izgledao je predivno.
Pored ove potpuno nove violine koja kao da je tog trena izašla iz radionice čuvenog graditelja, ležala je jedna druga. Tijelo joj je bilo ogrebano, malo udareno no još uvijek lijepo, a vidljive su bile i male pukotine u drvetu; površina joj je bila sasvim obična, a vrat izlizan od dugogodišnje uporabe.
Uf, uf, rekli bi neki! Ta violina samo što se nije raspala. Sjećam se kad mi je jednom zgodom moj učitelj rekao: “Nove violine izgledaju savršeno, ali stare violine zvuče prekrasno. Bile su ogrebane, ispuštene, zaboravljene i baš zbog toga zvuče lijepše i bogatije.”
Violini treba vremena da pronađe svoj ton, da u potpunosti razvije svoj zvuk. Da bi dosegla svoj puni potencijal, violina se mora svirati satima. Ključevima za ugađanje zatežemo ili otpuštamo žice dok se ton ne očisti, a to može trajati, jer nove žice se brzo raštimaju. Također žice mogu puknuti, most može skliznuti iz svog ležišta, ključevi tj. vijci mogu popustiti, ali sve je to dio procesa.
Ponekad se osjećam kao da me život neprestano baca amo-tamo. Sve me boli, izlomljena sam i kao da se raspadam. Ima dana kada mi živci pucaju, kao violinske žice i to nije nimalo lijep osjećaj. Ali iz naizgled beskrajnog niza dana, iz svakog posrtaja i primljenog udarca, naučim nešto. Iako se ne mogu usporediti s nečim savršenim i divnim, rastem i sazrijevam. I kao što je stoljetna violina divna violinisti, ja sam divna Isusu.
Stoga ne osjećajte se loše ako imate slab dan ili ako posrnete i padnete. Možda ste okrhnuti i izgrebani, ali to je samo dio procesa koji vam pomaže da se rastegnete i poboljšate. Svaki ožiljak učinit će vas mudrijim, a vaša će životna melodija biti slađa zbog toga.