Kada sam bila mala mrzila sam dane iza Božića. Dobila bih poklone i nisam se mogla nadati novim poklonima. Bila sam nezahvalna i često sam mislila da sam trebala dobiti nešto bolje ili da sam pak nešto propustila.
Moji se osjećaji nisu promijenili ni kada sam odrasla. Poslije Božića osjećala bih prazninu i bacila bih se na posao kako bih potisnula depresiju. Dani prije Božića bili su prenatrpani. Žurila bih se kupiti darove, planirati objede, urediti kuću i staviti sve na svoje mjesto kako bih spremno dočekala taj veliki dan. Ljudi su se oslonili na mene i morala sam biti jaka. Na meni je bilo da se svi osjećaju ugodno.
No tišina koja je ispunila dane poslije Božića bila je ubitačna za mene. Teško sam ostajala pozitivna. Nisam više bila nesretna zbog darova, no još uvijek nisam slušala svoje srce te nisam odvajala vrijeme za sebe. Davala sam i davala, a sada je iscrpljenost zakucala na moja vrata.
Božić me podsjeća na moju mladost, ljude koje sam voljela, drage uspomene, kao i one gorke koje naviru kada pomislim na svoje neuspjehe. Toliki Božići su došli i prošli, na krilima vremena koje je samo proletjelo. Bili su ispunjeni davanjem i primanjem, druženjem s najbližima kao i sjećanjima na sadašnje i prošle dane.
A onda dok polako skidam božićne ukrase i spremam ih u kutije za sljedeću godinu, pomislim na nadolazeću Novu godinu i ispunjavam se uzbuđenjem. Pravim liste. Planiram vrijeme pred sobom. Čistim ormare, ladice, radni stol. Oslobađam se nepotrebnih stvari i to mi pomaže očistiti svoj um i pripremiti se za ono što me čeka u budućnosti. Neuspjehe prošlosti gledam očima zahvalnosti. Zahvalna sam što živim, volim i što sam voljena.
Zahvaljujem se Bogu za sve promjene koje će Nova godina donijeti u moj život. Moj post Božićni blues pretvara se u iščekivanje Nove godine.