Povjesničarima su činjenice o Isusu jasne i očite, baš kao i one o Juliju Cezaru. Ne samo da nalazimo Njegov točan portret u spisima Novog zavjeta, nego i deseci drevnih nebiblijskih rukopisa potvrđuju da je Isus doista bio stvarna povijesna osoba, koja je živjela u Palestini početkom prvog stoljeća.
Jedinstven je najvjerojatnije najbolji pridjev kojim bi se Isus mogao opisati. Njegova poruka bila je jedinstvena kao i tvrdnje koje je iznio o sebi. Čuda koja je činio također su bila jedinstvena, a utjecaj koji je imao i još uvijek ima na svijet je nenadmašan.
Doslovno stotine detaljnih predviđanja i proročanstava data su stotinama godina prije Njegova rođenja – konkretne pojedinosti o njegovom rođenju, životu i smrti – koje niti jedan običan smrtnik nije mogao ispuniti. U Starom zavjetu možemo naći preko 300 takvih proročanstava o “Mesiji” ili “Spasitelju”, zapisanih stoljećima prije Isusovog rođenja.
Godine 750.prije Krista, prorok Izaija je prorekao: „Evo Božjeg znaka: Djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, a dat će mu ime Emanuel.“ (Izaija 7:14.) Sedam i pol stoljeća kasnije, u Izraelu, mladu je ženu, djevicu, po imenu Marija posjetio anđeo Gabrijel, i rekao joj da će roditi sina koji će se zvati Emanuel, što znači “Bog s nama”.
Novi zavjet nam kaže da je Marija upitala anđela: “Kako to može biti kad nisam legla ni s jednim muškarcem?” A anđeo joj je odgovorio: “Duh Božji sići će na te i sila Svevišnjega će te osjeniti. Stoga će se i Sveto što će se roditi od tebe zvati Sin Božji.” (Evanđelje po Luki 1:34,35)
Kad je Isus započeo svoje životno djelo, išao je posvuda čineći dobro. Pomagao je ljudima, volio djecu, liječio slomljena srca, jačao umorna tijela i dijelio Božju ljubav. On nije samo propovijedao svoju poruku već ju je i živio, kao jedan od nas. Nije se samo brinuo za duhovne potrebe ljudi, već se također brinuo za njihove tjelesne i materijalne potrebe. Čudesno je liječio bolesne, vraćao vid slijepima, sluh gluhima, čistio gubavce, podizao mrtve. Hranio je mnoštva ljudi kada su bili gladni i činio sve što je mogao kako bi podijelio svoj život i svoju ljubav sa njima.
Neposredno prije Njegova uhićenja i smrti, znajući da će se uskoro ujediniti sa svojim nebeskim Ocem, Isus se molio: “A sada mi ti, Oče, daj onu slavu koju sam imao kod tebe prije postanka svijeta.” (Evanđelje po Ivanu 17:5).
Stvoritelj svih stvari dragovoljno se lišio svoje neograničene moći da bi postao sićušno bespomoćno dijete. Napustio je svoje prijestolje na nebu, gdje su mu se klanjali bezbrojni anđeli i gdje su mu sve sile svemira bile podređene, kako bi zauzeo mjesto sluge. Ismijavali su ga, ponižavali i progonili, a na kraju i ubili, i to upravo oni koje je došao spasiti.
Biblija nam govori da je Isus “veliki svećenik koji je dirnut osjećajem naših slabosti, jer je u svemu bio kušan kao i mi, ali bez grijeha.” (Poslanica Hebrejima 4:15) Zamislite! Sin Božji doslovno je postao građanin ovoga svijeta, član čovječanstva, čovjek od krvi i mesa, kako bi nas otkupio svojom ljubavlju i dao nam opipljiv izraz svog suosjećanja i brige. Isus je želio da razumijemo Njegovu istinu.
Većina ljudi je svjesna da im nešto nedostaje u životu. Gledajući izvana može se činiti da imaju sve – novac, položaj, obitelj, prijatelje, sve stvari koje bi ih trebale usrećiti – ali još uvijek imaju prazninu, glad koju ništa ne može utažiti. Isus je rekao da je On kruh života koji će zadovoljiti našu duševnu i duhovnu “glad i žeđ”. (Evanđelje po Ivanu 6:35). Usamljenost, praznina i nezadovoljstvo u ljudskom iskustvu mogu biti zamijenjeni trajnim, blaženim mirom i radošću koji dolaze od Isusa.
Isus, Njegov život i učenja su univerzalni. Bog je poslao svog Sina da pokaže svim ljudima kakav je On sam i da nam donese svoju veliku ljubav i istinu. U Isusu, dogodila se jedina stvar neophodna za spasenje i otkupljenje čovječanstva i to na takav način da se nikada više ne mora ponoviti. Upravo iz tog razloga sa sigurnošću možemo tvrditi da za najveću bolest čovječanstva postoji samo jedan lijek – Isus.
Isus je jedini i sveopći spasitelj ljudi. Ljudi ponekad pitaju: „Zašto ne govorite samo o Božjoj ljubavi? Zašto morate inzistirati na uporabi Isusova imena? Zašto je kršćanstvo tako ekskluzivno?“
Ako je Isus Božji Sin i Bog se odlučio prikazati svijetu kroz Njega, onda je sam Bog inzistirao na tome. “Svi ljudi trebaju poštovati Sina, kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.” (Evanđelje po Ivanu 5:23)
Samo se tako možemo pomiriti s Bogom. On neće prihvatiti nikakve druge uvjete, nikakav drugi dogovor.
Povijesne činjenice o Isusu iz Nazareta ne može poreći nitko, naročito tko ih ozbiljno i otvoreno ispituje. Konkretno, nema razloga sumnjati da se nakon Njegove smrti dogodilo nešto nevjerojatno, nešto što je pretvorilo Njegovu malenu skupinu potištenih sljedbenika u svjedoke koju svi progoni Rimskog carstva nisu mogli zaustaviti. Malodušni i obeshrabreni, jer je njihov Gospodin okrutno razapet od strane svojih neprijatelja, učenici su izgubili svu nadu i svi njihovi snovi bili su srušeni. Ali tri dana nakon Isusove smrti, njihova vjera se ponovno razbuktala i to na tako dramatičan način da je nijedna sila na zemlji nije mogla ugasiti.
Novi zavjet nam kaže da se Isus osobno ukazao skupini od otprilike 500 očevidaca, nakon svog uskrsnuća. (Prva poslanica Korinćanima 15:6). To je bila pobjeda koja je nadaleko odjeknula i njegovi su je učenici hrabro objavljivali diljem svijeta: “Bog ga je podigao iz mrtvih.” (Djela apostolska 13:30).
A ta mala šačica njegovih izvornih sljedbenika nastavila je govoriti cijelom svijetu i širiti dobru vijest – Bog nije samo poslao svog Sina u svijet da nas pouči svojoj istini i pokaže nam svoju ljubav, već i da je Isus pretrpio smrt za nas, a zatim ustao iz groba. Dakle, mi koji Ga poznajemo i vjerujemo u Njega ne trebamo se bojati smrti, jer smo spašeni i na putu prema nebu, zahvaljujući Isusu.